Dan Gurney 11. lipnja 1967. inicirao pobjednički običaj – zalijevanje šampanjcem

Nakon spektakularne trostruke pobjede godinu ranije bilo je jasno kako je Ford ponajveći favorit za osvajanje utrke 24 sata Le Mansa 1967.

No, od svih Fordova koji su nastupili u Le Mansu te godine najmanje se izgleda za uspjeh davalo onom kojeg su vozili Daniel Sexton ‘Dan’ Gurney (1931. – 2018.) i A. J. Foyt. Ne zbog Gurneya, njegove kvalitete su svima bile dobro poznate.

Foyta i danas u Europi često posprdno gledamo kao ‘teksaškog seljaka’, majstora za ovale koji izvan njih ne vrijedi mnogo, a ne ispravno, kao jednog od najvećih automobilista u čitavoj povijesti tog sporta.

Ostali su Fordovi otpadali jedan za drugim, i na kraju je samo MKIV autsajderskih američkih trkača branio čast Dearborna. I obranio.

Ferrari je pobijeđen, drugu godinu zaredom (i više nikada nije osvojio Le Mans)! Privatni će Fordovi još dvije godine dominirati na La Sartheu, no ova će utrka 1967. zbog onog što se dogodilo nakon nje ući u povijest automobilizma, ali i sporta uopće.

Po završetku utrke, presretni su pobjednici stupili na poseban podij, gdje su, osim uobičajenih lovorovih vijenaca i pehara dobili i – ipak je to bilo u Francuskoj – Magnum Moët et Chandona.

Presretni je Gurney spontano, bez razmišljanja, uzeo bocu, protresao je i pustio kapljice plemenitog napitka da prskaju po svima okupljenima, otpočinjući tako tradiciju kojoj danas svjedočimo nakon gotovo svake pobjede u auto-moto sportovima, a proširila se i drugamo.

Dakako, postoje različite teorije i zapisi o pobjednicima koji su, sretni, i prije Gurneya zalili okupljenu svjetinu šampanjcem, ali upravo je njegov potez nakon Le Mansa, i ponovljen sedam dana potom, nakon legendarne pobjede u Spa u utrci Formule 1 na bolidu vlastite konstrukcije, momčadi Eagle, pretvorio to u modu, koja do danas nije prestala.


Komentari

loading...