Početak F1 sezone 1984. očekivao se s velikim zanimanjem, koje je među upućenima u utrke nižih kategorija bilo pojačano dolaskom iznimnih debitanata. Jedan je bio Ayrton Senna
Ken Tyrrell, vječni lovac na talente, dao je priliku čak dvojici velikih nada. U Oktanski cirkus su startali Martin Brundle i Stefan Bellof, dok je Ayrton Senna prvu priliku dobio u timu Toleman. Arton Senna je odlično odvezao kvalifikacije na domaćoj stazi Jacarepagua i krenuo sa 17. mjesta, u Tolemanu čiji je turbo motor Hart razvijao ne baš konkurentnih 600 KS.
Bilo je to više od pet sekundi sporije nego je odvozio prvoplasirani Elio de Angelis, no momčadski kolega, nimalo bezazleni nekadašnji motociklistički as Johnny Cecotto, bio je sekundu i pol iza njega.
Brundle je bio još gotovo sekundu sporiji, devetnaesti, dok je Bellof pak startao punih šest mjesta iza, s 22. pozicije – ali obojica vozeći Tyrrell, s prastarim motorom Cosworth, u jedinoj momčadi koja je koristila usisne motore, sa samo oko 510 KS.
Arton Senna je odlično startao i na kraju prvog kruga bio već 13. No, u njegovim je retrovizorima već bio nevjerojatni, senzacionalni Bellof! Mladi je Nijemac u drugom krugu obišao Brazilca. S 90 KS slabijim automobilom (a stotinjak i više KS slabijim od nekih drugih koje je pretekao)!
Obojica su rano odustali, ali poruka je odaslana, ona ista koja će nekoliko mjeseci kasnije u Monaku zadiviti svijet. Majstori su stigli. Nemojmo zaboraviti Brundlea, koji se u uvjerljivo najslabijem bolidu na stazi do kraja svoje prve utrke probio do sjajnog petog mjesta!
Kasnije u sezoni je momčad Tyrrell isključena iz prvenstva zbog varanja s težinom bolida, pa su mu bodovi oduzeti. No bilo je jasno kako smo dobili iznimnu generaciju vozača, čiji će se putevi kasnije razići.
Senna će postati Senna, Bellof poginuti mlad, a Brundle nakon teške nesreće i loma obje noge više nikada neće biti isti vozač. No tada, u Brazilu, činilo se da svaki od njih trojice ima podjednake šanse postati Najveći.
