Donese li konstruktor jednu temeljnu novost u svijet Formule 1, klanjaju mu se. Donese li dvije, pridjev genijalan nije pretjerivanje. John Barnard inovacijama je zadužio McLaren, Ferrari, Benetton

Foto: Wikimedia Commons, John Chapman

Britanac John Barnard, rođen 4. svibnja 1946. u Wembleyu (London), gotovo odmah nakon diplomiranja 1968. dobiva posao u uglednoj tvornici Lola, specijaliziranoj za izradu trkaćih jednosjeda najrazličitijih kategorija.

Već 1972. dolazi u McLaren, a pravu priliku mu 1975. daje američki vozač i vlasnik momčadi Parnelli Jones. Parnelli nije bio uspješan u Formuli 1, ali je povukao Barnarda u SAD, gdje se proslavio uspješnim konstrukcijama za seriju Indycar, uključujući Chaparral 2K s kojim će Johnny Rutherford 1980. osvojiti Indy 500.

Kad je Ron Dennis preuzeo momčad McLaren, želio je svježu krv i drugačiji način razmišljanja, pa je pozvao Barnarda natrag u Englesku i Formulu 1.

Rezultat Barnardovog rada pojavio se 1981. kao McLaren MP4, a danas ga znamo kao MP4/1, jer je McLaren nastavio tom kombinacijom označavati i naredne bolide.
Razumljivo, jer je monocock od kompozita ojačanog ugljičnim vlaknima Barnardov bolid iz temelja promijenio način konstrukcije bolida Formule 1.

U roku od nekoliko mjeseci svi su prekopirali Barnarda, no njegov je bolid ipak postao najuspješniji trkaći stroj sredine 1980-ih, dok je on sam dobio nemoralnu ponudu od Ferrarija i otišao onamo krajem 1986.

Odbio se preseliti u Italiju i radio iz baze u Engleskoj, stvorivši pobjednički bolid, ali ne i generiravši naslov prvaka. Iz tog razdoblja dolazi druga velika Barnardova inovacija, poluautomatski mjenjač s komandama na upravljaču.

Ova se tehnologija, dakako, u međuvremenu preselila i u cestovne automobile. Tijekom 1990-ih je radio u timovima Benetton i Ferrari, i opet uz pobjede, ali bez naslova, a potom kao vanjski konzultant za Arrows i Prost.

Još se malo bavio moto utrkama, a od 2008. radi isključivo namještaj od kompozita ojačanih ugljičnim vlaknima, napustivši oktanski svijet…