Ernest Eldridge, neumorni britanski lovac na brzinske rekorde, rođen 18. srpnja 1897.

Ernest Arthur Douglas Eldridge (1897. – 1937.) u jednom je trenutku bio najbrži čovjek na planetu, a petnaestak godina je radio na projektima koji su bili u samom fokusu interesa britanske trkaće zajednice, pa ipak je ostao poprilično enigmatična figura…

Rođen u imućnoj obitelji, početkom I. svjetskog rata unovačen, nakon toga se za njega nije čulo sve do 1921., kada počinje nastupati na utrkama, gdje ubrzo stječe reputaciju jednog od najneustrašivijih vozača ikada. Paralelno uči pilotirati, a sam i slaže nekoliko neobičnih trkaćih automobila s avionskim motorima, posve u duhu tadašnjeg vremena.

Pobijedio je u nizu utrka, ponajviše na Brooklandsu, sam konstruirao trkaće automobile za Velike nagrade, oborio mnogo brzinskih rekorda u raznim kategorijama (čak i nakon što je u jednoj nesreći izgubio oko), prvo kao vozač, a kasnije i kao konstruktor i voditelj serije napada na rekorde Kapetana Georgea Eystona.

Eldridge je umro od upale pluća u dobi od četrdeset godina, a kasnije se otkrilo da je kraj svega navedenog bio i strastveni kockar, koji je izgubio porodični imetak, mahom u Monte Carlu, te bigamist.

Najpoznatiji je Eldridgeov pothvat svakako bilo obaranje brzinskog rekorda na zemlji, a automobil kojeg je konstruirao za tu prigodu, Fiat Mephistopheles, nesumnjivo je jedan od najimpozantnijih trkaćih strojeva ikada napravljen. Izvorno je to bio trkaći SB4 Felicea Nazzara iz 1908., pokretan lancem i bez prednjih kočnica.

Originalni osamnaestlitarski motor eksplodirao je tijekom jedne utrke na Brooklandsu i razočarani vlasnik John Duff prodao je isluženi Fiat Eldridgeu, kojeg nisu zanimali malolitražni strojevi, pa je odlučio ugraditi Fiatov avionski 22-litreni šestak od 320 KS.

Produžio je šasiju dijelovima autobusa i kreirao nezaboravan, dugački oblik, koji je u kombinaciji s performansama, zvukom i nepostojanjem prednjih kočnica inspirirao jednog francuskog novinara da ga nazove po Goetheovom vragu.

Oborio je neke rekorde na Brooklandsu, no Eldridge je potom još malo povećao zapreminu, na 23 litre, i pripremio se za izazov života, veliku bitku za titulu najbržeg čovjeka na Zemlji, koja će se odvijati u sedmom mjesecu 1924. na francuskim cestama kod grada Arpajona.

Na jednoj strani bila je tvornička momčad Delagea, jedna od najjačih trkaćih ekipa na svijetu, s novim V12 projektilom od čak 350 KS, i cijenjenim Renéom Thomasom, a na drugoj potpuni autsajder Eldridge s u kućnoj radinosti modificiranim šesnaest godina zastarjelim trkaćim automobilom.

Mephistopheles je luđački vrludao s jedne na drugu stranu prometnice, dok se njegov nadljudski hrabri pilot borio s tim fascinantnim strojem u svakom pokušaju. Na kraju dana, vremena su uspoređena i Eldridge je bio brži, s novim rekordom. Ili nije? Francuzi su uložili protest s obrazloženjem da na Eldridgeovom automobilu nije ugrađena brzina za vožnju unatrag, koja po propozicijama mora postojati.

Rekord nije priznat, Thomas je sljedećeg dana vozio još brže i postao novi rekorder, dok je Eldridge u Parizu radio na Fiatu, ugrađujući mu ‘rikverc’. Tjedan dana kasnije vratio se u Arpajon i postigao novi rekord od 234.97 km/h, nakon čega se odvezao do Pariza i parkirao Mephistopheles na cesti preko puta Delageovog salona, u kojem je bio izložen Thomasov automobil.

Bio je to zadnji apsolutni brzinski rekord postignut na javnoj prometnici, pokušaji su se preselili na slana jezera, a legenda o samoukom mehaničaru koji je u svojoj radionici od zastarjelog i bezvrijednog trkaćeg automobila napravio najbrži automobil na svijetu ostala je živjeti.

 


Komentari

loading...