NA DANAŠNJI DAN

Fiat 125 predstavljen 22. travnja 1967. na salonu u Torinu

Foto: Fiat

Fiat 125, jednu od najnaprednijih limuzina srednje klase svoga doba, lako je zamijeniti s Pezejcem i Ladom, što mu je nepovratno i nezasluženo uništilo kredibilitet kao oldtimeru

Imidž je u današnjem svijetu sve, a uistinu nije lako promatraču sa strane objasniti kako poznati kockasti oblik modela Fiat 125 ne skriva neki istočnoeuropski ‘poluproizvod’, nego jednu od najzanimljivijih i najsportskijih europskih limuzina srednje klase s kraja 1960-ih. Fiat 125, unaprijeđena i ojačana izvedba modela Fiat 124, Europskog automobila 1967. godine, predstavljen 22. travnja 1967. na salonu u Torinu, došao je kao odgovor na sportske limuzine BMW 1600 (1970. nakon dolaska 1802 preimenovan u 1602) i Alfa Romeo Giulia i Ford Cortina 1600E te Renault 16 TS.

Ugled naprednog modela Fiat 125, jedne od najboljih limuzina srednje klase svoga doba nepravedno su uništile licencne verzije Polski Fiat 125 PZ, odnosno Zastava 125 PZ i Polski Fiat 125p. Bili su to automobili izgledom praktički jednaki kao originalni Fiat 125, ali namijenjeni nekim drugim tržištima, prometnim uvjetima i platežnim sposobnostima, koji su uz manjkavosti u kvaliteti i pouzdanosti, posve zadovoljavajuće radili ono za što su bili namijenjeni.

No činjenica je da je njihovo postojanje, ma koliko pomoglo tvrtki Fiat u učvršćivanju pozicija na tržištima mahom zatvorenim za druge zapadne proizvođače, ujedno i značajno naškodilo povijesnoj valorizaciji talijanskih modela na čijoj su osnovi nastala istočnoeuropska polubraća. Čak su i rijetke karoserijske inačice malih talijanskih tvrtki, poput coupea Samantha radionice Vignale, ostale su rijetke i u Italiji, a na drugim tržištima, poput našeg, posve nepoznate.

Na prvi su pogled Fiat 125 i licencne izvedenice razlikovale jedino po prednjim svjetlima – original je imao četiri kvadratna fara, a manje cijenjene

istočnoeuropske izvedenice četiri okrugla. Korijeni modela Fiat 125 bili su u za broj manjem modelu Fiat 124, koji je od ranijih modela torinske tvrtke naslijedio samo mjenjač, dok je većem rođaku podario čitav središnji dio karoserije, putničku kabinu, u ovom slučaju obloženu tepisima i ukrašenu lažnim drvom na instrumentnoj tabli, dajući dodatan dojam profinjenosti i elegancije, zahtijevan od te klase.

Ključni element bio je ipak motor, preuzet iz sportske coupe inačice modela Fiat 124, povećan na 1608 ccm i ojačan na 90 KS. Ugradnja naprednog motora s dva bregasta vratila u glavi (DOHC) pokretana zupčastim remenom, u obiteljski automobil 1967. bila je ravna senzaciji. Uglata limuzina, dizajnirana u trendu sredine 1960-ih, dugačka 4223 mm, široka 1607 mm i visoka 1440 mm, razmjerno kratkog međuosnog razmaka 2505 mm bila je klasične izvedbe, s motorom uzdužno sprijeda i pogonom straga preko krutog mosta. Imao je tada normalne čelične 13-colne naplatke i gume 175 mm.

S tada respektabilnih 90 KS iz 1608 ccm i 4-stupanjskim ručnim mjenjačem do stotke je ubrzavao za 12,7 sekundi te postizao 163 km/h. Za to doba bile su to gotovo sportske performanse, ali uz razmjerno visoku potrošnju od 9 do 12 l/100. Benzin tada nije bio skup, ali to je bila najveća mana napredne talijanske limuzine.

A kad je 1968. Fiat 125 Special dobio petu brzinu u mjenjaču i motor od 100 KS, nastao je ozbiljan automobil sposoban za udovoljavanje zahtjeva i profinjenijih, sportskijih vozača. Do 100 km/h je ubrzavao za 11,9 s i postizao 171 km/h. Tome je pomogla i za ono doba odlična upravljivost, kao i disk kočnice na sva četiri kotača. Mjenjači su, kako četverobrzinski tako i peterobrzinski, bili precizni, uz limuzinsku udobnost.

U konačnici, Fiat 125 bio je diskretan odabir za one koji su željeli prostran i udoban automobil sa sportskim štihom, koji je po potrebi omogućavao agresivniju vožnju, ili se pretvarao u klasičnu porodičnu limuzinu s velikim prtljažnikom. Stabilnost mu, nažalost nije bila vrlina. Proizvodnja autohtonog Fiata 125 u Italiji je prestala krajem 1972., no u nekim drugim zemljama, poput Argentine i Egipta, trajala je još puno desetljeće.

Danas ljubitelji talijanskih automobila imaju vrlo visoko mišljenje o modelu Fiat 125, a i onodobna ga je publika dobro prihvaćala, pa ih je do 1973. proizvedeno nešto više od šesto tisuća primjeraka. Nažalost, antikorozivna zaštita na modelima Fiat iz tog razdoblja nije bila među jačim stranama, Fiat 125 već pripada u modele u koje je ugrađivan ruski čelik nezadovoljavajuće kvalitete, pa ih je danas vrlo malo preživjelo, a oni koji i jesu nerijetko su vrlo truli ili pokrpani zamjenskim istočnim dijelovima.

Mnogi ipak smatraju da je Fiat 125 Special jedan od prikrivenih dragulja među jeftinim oldtimerima, automobil koji ima za ponuditi gotovo koliko i mnogo razvikanije sportske limuzine, koje odavno više nije moguće dobiti za tisuću-dvije eura poput ovog zanimljivog modela Fiat 125.

Glavni neprijatelj licencnih modela, osim hrđe, bio je imidž loše kvalitete. S desetljeće starijom licencnom mehanikom modela Fiat 1300 i Fiat 1500, uz pomoć razvojnih stručnjaka kragujevačke tvrtke Zastava za poljsku tvornicu FSO razvijen u Fiat 125p (stilski klon modela Fiat 125 Special), patio je od niza na zapadnom tržištu neprihvatljivih mana.

Stoga licencne verzije modela Fiat 125 ni kod nas nisu zapamćene osobito dobro. Da Poljaci nisu zadržali istu brojčanu oznaku modela (kako se rumunjska licencna verzija modela Renault 12 zvala Dacia 1300), Fiat 125 ne bi danas bio toliko zapostavljen klasik.

 

Autor

Preporučeni sadržaj