Ford Fiesta (1976. – 1983.): treći junak niže klase, odgovor na Fiat 127 i Volkswagen Polo

Adut niže klase iz Kölna, koji je gotovo preko noći izbrisao konzervativni imidž detroitske tvrtke, s dorađenim Kent motorima obujma 957 ccm (40 i 45 KS) i 1117 ccm (53 KS), spretan dovoljno temperamentan i štedljiv…

Indikativna se scena 2015. odvijala na Konferenciji o dizajnu automobila u Zagrebu. Trojica velikana povijesti dizajna, Tom Tjaarda, Patrick Le Quement i Peter Stevens, pričali su o svojim karijerama i u jednom trenutku shvatili kako su sva trojica radili u Fordu tijekom razvoja prve Fieste.

Razumljivo, bio je to projekt koji nije smio propasti i okupljene su na stotine najboljih stručnjaka sa svih područja, kako bi se minimalizirala mogućnost pogreške. Henry Ford II je osobno u rujnu 1972. naredio razvoj projekta i često ga kontrolirao.

Tijekom razvoja kodno je ime modela bilo Bobcat, no na kraju je ipak odabrano zvučnije ime. Zanimljivo, naziv Fiesta je već u više navrata koristio Oldsmobile za karavanske modele, no General Motors je bez odštete pristao ustupiti ga Fordu.

Prijedlog Toma Tjaarde iz kuće Ghia, dizajnera De Tomaso Pantere i Fiata 124 Spider, poslužio je kao osnova za dizajn Fieste, u čijoj su finalizaciji sudjelovali i Uwe Bahnsen i drugi dizajneri zaposleni u Fordu.

Vijest o dolasku novog modela proširila se potkraj 1975., a svjetska prezentacija održana je u lipnju, tijekom utrke 24 sata Le Mansa, na desetu obljetnicu slavne trostruke pobjede modela GT40 ondje.

Gabariti su bili 3565 x 1567 x 1360 mm, međuosni razmak 2286 mm, a masa od 730 do 865 kg

S MacPhersonom i diskovima sprijeda bila je razumno moderan model, koji je postao veliki prodajni hit, posebice u Velikoj Britaniji.Od 1978. Do 1980. prodavana je i u SAD, sa snažnijim, ali zastarjelijim motorima, većim branicima, nešto izmijenjenih detalja i boljom opremom.

Model je trebao nositi ime Bravo, marketinški stručnjaci smatrali su ga boljom opcijom, no veliki šef Henry Ford II osobno se odlučio za naziv Fiesta. No, iza priče o Fiesti, jakom Fordovom adutu za naftnu krizu, u stvari je stajao legendarni Fordov predsjednik Lee Iacocca. Na vrijeme je nanjušio pravi model za naftnu krizu, kojim bi preduhitrio Japance te ga he planirao uvrsti krajem 1973., odnosno 1974.

Nažalost, Henry Ford II, s kojim se Iacocca nije baš slagao (navodno je ‘ljubav’ među njima ‘pukla’ upravo u projektu Fieste) nije se složio s njegovom procjenom, te je uvođenje Fordovog aduta B-segmenta zakasnilo pune dvije godine. Ford j propustio šansu.

Bilo kako bilo, proizvodnja je počela 1976. i to je nakon njemačkog modela Taunus 12M (serija P4) iz 1962 brazilskog Corcel iz 1968. (zanimljivo, koristio je motor i pogonsku koncepciju  Renaulta 12) treći Ford s prednjim pogonom.

Ali, prvi je put motor ugrađen poprečno. Dugovječni je britanski redni ‘Kent’ motor, s blokom od sivog lijeva, OHV razvodom i tri ležaja radilice, temeljito redizajniran i moderniziran za poprečnu ugradnju.

Izvorno, taj je motor napravljen 1959. za Ford Angliju, 1967. dobio je ‘crossbow’ glavu, s poprečnim nastrujavanjem (rasplinjač s desne, ispušna glava s lijeve strane motor, što poboljšava izmjenu radnog medija i učinkovitost). Serija za Fiestu se proizvodila u Valenciji i ta se serija naziva ‘Ford Valencia’.

U ponudi su bili motori s 957 ccm (74 x 55,7 mm) i 1117 ccm (74 x 65 mm), oba kratkohodna, a veći je dobiven zadržavanjem hoda i povećanjem provrta. Osnovni se radio s nižim stupnjem kompresije (LC), 8,3:1, što je davalo najveću snagu od 40 KS pri 5500 min.

Mjenjač je imao 4 brzine. Osnovna je Fiesta stotku hvatala za 21,5 s i mogla je potegnuti 132 km/h, a trošila je 5,2 do 7,1 litar. Povišenjem kompresije (HC) na 9:1 snaga je porasla na 45 KS pri 6000/min, za 19 s do stotke i ‘špicu’ od 139 km/h.

Veći, s 1117 ccm raspolagao je s 53 KS za 17 s i 147 km/h. Verzija s 1297 ccm i 66 KS (dorađeni Kent motor s pet ležajeva radilice) stiže 1980., za uvjerljivije performanse (13,5 s, 158 km/h) kao zagrijavanje za godinu potom predstavljeni XR2, s 84 KS, koji je imao već, za tadašnje pojmove, sportske performanse (10,1 s, 170 km/h).

Vatreni XR2, kolekcionarski najzanimljiviji model i jedan od najpopularnijih ‘hot hatch’ automobila 1980-ih. Dvostruka svjetla, laki naplaci i posebni grafički elementi naglašavali su sportski duh. Na Otoku model ima kultni status i postiže visoke cijene, na kontinentu ipak nešto manje. Kasniji modeli nastavili su kontinuitet uspjeha.

Blagi redizajn stigao je potkraj 1981., kao najava za drugu generaciju modela, koja je i sama zapravo samo malo veći redizajn dobre osnovne ideje, koju još nije bilo razloga mijenjati. Fiestu se danas smatra jednim od najznačajnijih i najuspješnijih modela u povijesti europskog Forda i jednim od automobila koji su snažno obilježili svoje razdoblje. Do 1983. proizvedeno ih je 2,7 milijuna.

Kod nas je bila relativno rijetka, zbog visokih carinskih davanja bila je preskupa spram konkurenata koji su imali lokalne partnere. Druga generacija bila je samo veliko zatezanje bora prve, uz uvođenje dizelaša, no sjajna treća je donijela neovisan ovjes straga i, prvi puta, inačicu s 5 vrata. RS1800 probija granicu od 200 km/h.

Četvrti model opet je bio samo veći facelift, no stigli su moderni Zetec motori, na petoj generaciji preimenovani u Duratec. ST inačica imala je već  ozbiljnih 150 KS. Prethodni je model označio povratak na tržište SAD, a ondje je, kao i u Kini i Latinskoj Americi, u ponudi i trovolumenska izvedba. Tijekom 2011. i 2012. WRC izvedba ostvaruje 6 pobjeda u Svjetskom prvenstvu, što su najveći sportski uspjesi u povijesti Fieste.


Komentari

loading...