Kontroverzu je prije starta izazvao Roy Harroun, vraćen iz mirovine samo za prvu utrku Indy 500, izjavivši da planira voziti sam, bez mehaničara-suvozača…
Trkalište Indianapolis u prvim godinama postojanja nije poslovalo dovoljno rentabilno, osjećao se nedostatak dovoljnog broja gledatelja. Odlučeno je stoga 1911. održati veliku utrku, u kojoj će vozači morati prijeći čak 200 krugova, dakle točno 500 milja, za u ono doba nevjerojatnih 25.000 dolara nagrade.
Snažna je medijska kampanja privukla više od osamdeset tisuća ljudi na stazu, prijavljeno je više od 40 automobila, Henry Ford imenovan počasnim sucem… Na startu su se našli automobili čak 23 različita proizvođača, a zanimljivo je primijetiti da su od svih njih danas na životu samo još tri: Buick, Fiat i Mercedes.
Kontroverzu je prije starta izazvao Roy Harroun, vraćen iz mirovine samo za prvu utrku Indy 500, izjavivši da planira voziti sam, bez mehaničara na suvozačkom mjestu. Ostali su se vozači pobunili, smatrajući da je time ugrožena sigurnost – jedna od glavnih zadaća suvozača bila je davati vozaču informacije o automobilima iza, koji bi mogli početi pretjecati.
Harroun je na njihove prigovore odgovorio postavljanjem retrovizora, posve nove inovacije koja mu se otada pripisuje, iako neki smatraju da je prvi puta primijenjena na cesti nekoliko godina ranije.
Na sveopće iznenađenje nakon više od šest i pol sati vožnje Harroun je pobijedio u utrci, uz jedan kraći odmor za kojeg je volan preuzeo Cyrus Patschke. Njihov je žuti šestcilindrični Marmon Wasp postao apsolutna ikona američke povijesti utrka, a filatelistima će biti zanimljiv podatak da se lani, na stotu obljetnicu pobjede, i po drugi puta našao na službenoj američkoj poštanskoj marki.
Utrka je praktički odmah dobila krunu najteže i najveće u SAD, koju nikada neće ni izgubiti.
