VN Francuske 1953. u Reimsu ni po čemu nije obećavala da će biti iznimna. Alberto Ascari (Ferrari), pobjednik devet prethodnih prvenstvenih utrka (ne računamo li Indy 500), bio je najbrži u kvalifikacijama…
… te se nije činilo da će na ultrabrzoj francuskoj stazi, efektivno tri dugačke ravnine spojene s dva oštra i jednim brzim zavojem, išta biti drukčije. No već na startu pokazalo se da hoće – José Froilán González u Maseratiju s petog se mjesta probio u vodstvo i odmaglio. Sredinom utrke saznalo se i zašto – startao je sa samo dopola punim spremnikom i stao nadoliti gorivo, nakon čega se vratio na šesto mjesto.
U vodstvu se našao mladi britanski vozač Mike Hawthorn, koji je usprkos malo prethodnog iskustva te sezone potpisao za Ferrari. Mentori su mu trebali biti Ascari i Villoresi, no sad se najednom našao u vodstvu, a glavni mu je konkuent bio Juan Manuel Fangio. Maestro je ‘nanjušio krv’: Ascari se nalazio iza njega i uopće nije izgledao dominantno, kao u prethodnim utrkama, a mladi plavokosi Englez nije trebao biti velika prijetnja. Argentinac ga je prešao, no umjesto da mirno poveća vodstvo, Hawthorn je vratio poziciju.
Trideset krugova dvojica su se vozača izmjenjivala u vodstvu, a Ascari je, malo iza njih, čekao priliku. Nije je dočekao – naprotiv, González ga je sustigao i prešao, te su se obojica nastavila voziti malo iza vodećeg, stalno izmjenjujućeg dvojca. Nije bilo pravca ni zavoja na stazi gdje Fangio ili Hawthorn nisu bar jednom pretekli suparnika. U zadnjem zavoju utrke mladi je Britanac na čudesan način s vanjske strane zadnji puta ulovio Argentinca i pronašao putanju u kojoj je njegov Ferrari dobio bolje ubrzanje, prošavši kroz cilj sa sekundom prednosti.
González i Ascari su također završili unutar pet sekundi, no oni su bili u sporednim ulogama. Svijet utrka dobio je novog velikana, čovjeka koji će pet godina kasnije postati i prvi Britanac sa svjetskom titulom. I, vrlo vjerojatno, jedini vozač koji je ikada dobio Fangija u direktnom dvoboju.
