Bristol Aeroplane Company, jedna od najpoznatijih engleskih tvrtki za proizvodnju aviona između dva rata (najuspješniji je bio bombarder Blenheim), krajem 1946., kad je nestalo vojnih narudžbi, počela je proizvoditi sportske automobile.
Nastala je tvrtka Bristol Cars Ltd. Počeli su se natjecati u Formuli 2, a 1954. i 1955. pobjeđuje u Le Mansu, u klasi. Prvi model 401 koristio je karoseriju tvrtke Touring iz Milana, s čeličnim okvirom i oplatom od aluminija.
Za pogon je korišten redni 6-cilindraš snage 105 KS, napravljen prema predratnom motoru BMW-a 328. Zbog malih serija bila je neisplativa daljnja proizvodnja vlastitih motora te 1958. stiže model 407 s motorom 5.0 V8, kojeg je proizvodio Chrysler iz Kanade.
Najuspješniji je bio model 409 iz 1965., koji je bio opremljen diskovima Girling i motorom od 253 KS. Do početka 1970-ih proizvedeno je 5000 primjeraka i svi su napravljeni ručno. Bristol je bio okružen velom tajanstvenosti, nisu objavljivali niti proizvodne brojke, niti tehničke specifikacije, a bilo kakav test ili objava za javnost bili su rijetkost.
Jedan je od direktora Chryslera, čije motore su koristili od 1961., njihov londonski salon nazvao zadnjim preživjelim komadićem Britanskog imperija. Originalni je Bristol 400 bio dorada predratnog BMW-a, prava su bila dio ratnih reparacija.
Desetljećima su usavršavali isti koncept, njegujući reputaciju automobila za prave znalce, one kojima se Rolls-Roycei i Bentleyi čine preobičnima i prešlampavo sklopljenima. Jedini model s četiri vrata u povijesti tvrtke bio je neobični 405 (1954.-1958.)
Tradicionalne linije nisu se mnogo mijenjale od 1950-ih do kraja produkcije, a ‘adekvatne’ performanse su od početka 1960-ih osiguravali snažni Chryslerovi V8 motori. Rezervni kotač smješten je tradicionalno i posve neobično u prednjem blatobranu.
Marketinga nije bilo, kupci su do odluke o kupnji dolazili isključivo usmenom predajom, ili nakon razgledavanja u jedinom prodajnom salonu u londonskoj Kensington High Street, gdje ih je dočekivao sam vlasnik Anthony Crook (1920. – 2014.).
On je nakon dugog i pomnog biranja 2001. odabrao industrijalca i dugogodišnjeg obožavatelja tvrtke Tobyja Silvertona za nasljednika, no zadržao je konzultantsku ulogu sve do 2007. kada se povukao, a ubrzo je uslijedio stečaj.
Snažniji od Bugatti Veyrona i teoretski (gospoda to ne testiraju na stazi, podsjećajući na stari vic o Muji i džentlmenskom pokeru…) brz 430 km/h bio je zadnji model tvrtke, Fighter T.
