NA DANAŠNJI DAN

Niki Lauda, legenda Formule 1, svjetski prvak 1975., 1977. i 1984., umro 20. svibnja 2019.

Niki Lauda, rođen 22. veljače 1949. u Beču, kao 19-godišnjak nabavio je Mini Cooper S i počeo nastupati u austrijskom prvenstvu, premda su mu roditelji bili žestoko protiv utrka…

Foto: Gillfoto

Ubrzanim nizom slijede Porsche 911 S, prototipovi Porsche i Chevron, Formule Volkswagen i F3, no tek na brdskim utrkama pokazuje naznake velikog talenta. Usprkos mladosti, uspijeva posuditi velik novac, založivši policu životnog osiguranja te kupiti mjesto u momčadi March Formule 2 1972, a naredne godine vozi za njih i u Formuli 1.

Ronnie Peterson bio je ‘prva violina’ momčadi, a mladi je Austrijanac promatran kao tek još jedan ne baš talentirani vozač koji plaća svoje mjesto. Zadužen preko grla ipak uspijeva iskamčiti još jedan bankovni zajam i 1973. skrasiti se u momčadi BRM. Bila je grozna, u silaznoj putanji, no Lauda te sezone počinje pokazivati brzinu i konstantnost, a peto mjesto u Zolderu donosi mu i prve bodove, dok vožnje za BMW u prvenstvu turističkih automobila koliko-toliko otplaćuju kredite.

A tada stiže neočekivana ponuda iz Maranella: Ferrari je već potpisao ugovor za 1974. Švicarac Clay Regazzoni, ‘broj 1’, urgirao je da Enzo Ferrari angažira mladog Bečliju. Svi su očekivali da će već renomirani Regazzoni preuzeti lidersku ulogu, ali Niki Lauda je neočekivano iskočio u prvi plan.

Pobjede u Španjolskoj i Nizozemskoj, nekoliko drugih mjesta i odustajanja iz vodstva učinili su da Lauda izgleda kao najbrži vozač na stazi 1974., premda se za naslov borio, i izgubio – osvojio ga je iskusniji momčadski kolega Emerson Fittipaldi.

Sljedeća se sezona zato, usprkos katastrofalnom startu (ne bolji od petog mjesta u prve četiri utrke) pokazala da je Niki Lauda ‘broj 1’ te 1975., uz pet pobjeda, u velikom stilu, osvaja titulu prvaka. Toliko puta pobjeđuje i godinu potom, ostvarujući veliku prednost u prvenstvu i nagoviještajući da će lakoćom obraniti titulu.

Sve do velikog incidenta 1. kolovoza 1976., na VN Njemačke, na stazi Nürburgring, kad u drugom krugu izlijeće, vjerojatno zbog puknuća ovjesa, te se od ograde odbija na stazu pred Shadow-Ford kojeg je vozio Brett Lunger. Bolid se pretvara u buktinju, a Lauda ostaje zaglavljen u njemu.

Arturo Merzario i Guy Edwards pomažu Lungeru izvući svjetskog prvaka iz zapaljenog bolida, no dotada su već teške opekline zahvatile veći dio Laudine glave, a udisanje otrovnih plinova oštetilo dišne puteve i zatrovalo krv. Ubrzo je pao u komu, a njegovo se stanje u bolnici činilo tako beznadnim, da mu je svećenik dao posljednju pomast.

Šest tjedana kasnije, Niki Lauda pojavio se na startu utrke na stazi Monza. Ne kao čudom preživjeli rekonvalescent-promatrač, Lauda je sjedio u kokpitu i odvezao utrku. Dapače, završio je četvrti, a uz malo više sreće mogao je i pobijediti. Opekline su i dalje bile gotovo nezaliječene, a zbog spaljenih očnih kapaka uopće nije mogao treptati.

Do kraja života, više od četiri desetljeća nakon nesreće, opekline su bile snažno vidljive i Lauda se gotovo nikada u javnosti nije pojavljivao bez kape. Bogatstvu usprkos, nikada nije napravio neki estetski zahvat – jedine operacije kojima se podvrgao bile su one koje su pomogle vraćanju funkcionalnosti kapaka.

Sezonu je završio drugi, odbivši voziti po katastrofalnim uvjetima u posljednjoj utrci, a već 1977. osvaja drugi naslov.

Kasnije je neko vrijeme vozio za Brabham, pa se povukao i osnovao vlastitu zrakoplovnu kompaniju Lauda Air (i kasnije niskobudžetnu Niki), no 1982. vratio se utrkama, u momčad McLaren, s kojom je 1984. osvojio i treći naslov svjetskog prvaka Formule 1.

U 171 utrci s prve je pozicije startao 24 puta, pobijedio u 25 puta (prvi put 1971. na VN Austrije, a posljednji 1985. na VN Nizozemske), 54 puta penjao se na podij i 24 puta vozio najbrži krug. Nakon drugog, konačnog povlačenja bavio se i avijacijom.

Uspješnu tvrtku Lauda Air osnovao je 1979., ali je 26. svibnja 1991. imao veliki peh. Na letu Bangkok – Beč, zbog tehničke greške tek godinu i pol starog zrakoplova Boeing 767-300ER (u završnoj fazi uspinjanja, na lijevom motoru, pri punoj snazi, uključio se povratni potisak), došlo je do katastrofe u kojoj su poginule 223 osobe.

Premda je Lauda Air amnestiran bilo kakve okolnosti (u istragu se aktivno uključio i sam Lauda), to je tvrtku jako uzdrmalo, godinama je potom poslovala na rubu rentabilnosti i s gubitkom te je konačno 2013. kupuje Austrian Airlines.

Lauda je u više navrata govorio kako će ga ta tragedija progoniti do kraja života. Utjehu i smisao nalazi povratkom utrkama, što kao TV komentator, što kao savjetnik ili vođa momčadi, u ekipama Ferrari, Jaguar i Mercedes-Benz.

Do pred kraj života je aktivno, često vrlo kritički i oštro, komentirao sve vezano za Formulu 1, bez ‘dlake na jeziku’ i time definitivno postao jedna od najosebujnijih osoba u povijesti autoutrka. Stravična nesreća 1976., u kojoj je umalo izgorio, ostavila je dubok trag na njegovom zdravlju.

Teške opekline poremetile su mu rad bubrega, te su mu 1997. i 2005. transplantirani bubrezi, a početkom kolovoza 2018. i pluća. Nakon posljednje transplantacije bio je neko vrijeme kritično, ali se ipak oporavio.

Velikan Oktanskog cirkusa, čovjek koji je puno dao motorsportu i koji je svojim znanjem obogatio mnoge generacije, umro je 20. svibnja 2019.

ve

Share on facebook
Share on twitter
Share on pinterest
Share on linkedin