Kuvajt, Iran, Irak, Saudijska Arabija i Venezuela udružili su se u OPEC kako bi zajedničkom politikom zaštitili svoje interese na tržištu nafte, povećali prihode od vlastitih prirodnih bogatstava i smanjili dotadašnju dominaciju velikih međunarodnih naftnih kompanija…

Usprkos snažnom razvoju električnih automobila, hibrida, biogoriva i drugih alternativnih pogonskih tehnologija, nafta i njezini derivati i danas su među ključnim energentima svjetskog prometa. Automobili, kamioni, brodovi i zrakoplovi još uvijek u golemoj mjeri ovise o fosilnim gorivima, dok su naftni derivati nezaobilazni i u brojnim industrijama – od petrokemije do proizvodnje plastike, kemikalija i različitih sintetičkih materijala.

Dobar primjer koliko se energetska slika može razlikovati od zemlje do zemlje je Brazil. Tamo je 2024. čak oko 85 posto osobnih automobila u voznom parku bilo s flex-fuel pogonom, sposobnim koristiti benzin i etanol, što Brazil čini svjetskim predvodnikom u korištenju etanola u cestovnom prometu.

Upravo zato nafta i danas ima golemu gospodarsku i geopolitičku težinu. A kada se govori o svjetskom tržištu crnog zlata, gotovo je nemoguće zaobići organizaciju koja je osnovana 14. rujna 1960. u Bagdadu – OPEC, Organization of the Petroleum Exporting Countries, odnosno Organizaciju zemalja izvoznica nafte.

Pobuna protiv dominacije naftnih kompanija

OPEC su osnovali Iran, Irak, Kuvajt, Saudijska Arabija i Venezuela, pet država koje su u to vrijeme željele snažnije odlučivati o sudbini vlastitih prirodnih bogatstava. Konferencija u Bagdadu trajala je od 10. do 14. rujna 1960., a upravo je posljednjeg dana formalno rođena nova međunarodna organizacija.

Povod nije bio samo cijena benzina ili barela nafte. U pozadini je bila mnogo veća borba za ekonomsku i političku samostalnost država proizvođača.

Naftnom industrijom sredinom 20. stoljeća dominirale su velike međunarodne kompanije, među kojima su najutjecajnije bile kompanije povezane s američkim, britanskim i nizozemskim kapitalom. Zemlje proizvođači smatrale su da za vlastita prirodna bogatstva dobivaju premalen dio ukupne vrijednosti, dok je najveći dio profita završavao izvan njihovih gospodarstava.

Osnivanjem OPEC-a proizvođači su dobili organizirani okvir za zajedničko djelovanje. Cilj je bio uskladiti naftnu politiku članica, zaštititi njihove interese i povećati njihovu pregovaračku snagu prema velikim kompanijama i potrošačima. U prvim desetljećima OPEC-a tako se postupno mijenjao odnos snaga u globalnoj naftnoj industriji.

OPEC pritom nije nastao kao organizacija koja je od prvoga dana jednostavno određivala cijenu nafte u svijetu. Njegova je stvarna snaga proizlazila iz mogućnosti koordiniranja proizvodnje država koje raspolažu golemim rezervama, odnosno utjecaja na odnos ponude i potražnje.

Od Bagdada do svjetske političke pozornice

Prvo sjedište OPEC-a bilo je u Ženevi, no organizacija je 1965. preselila svoje tajništvo u Beč, gdje se nalazi i danas.

Tijekom 1960-ih i ranih 1970-ih utjecaj OPEC-a postupno je rastao. Velika prekretnica stigla je početkom 1970-ih, kada su proizvođači počeli znatno snažnije preuzimati kontrolu nad svojim naftnim sektorima.

Svijet je snagu OPEC-a na dramatičan način upoznao tijekom naftne krize 1973., kada su proizvodnja i izvoz nafte postali snažno geopolitičko oružje. Nagli rast cijena nafte izazvao je ozbiljne gospodarske posljedice u brojnim državama, visoku inflaciju, probleme s opskrbom i promjene u energetskim politikama Zapada.

Naftna kriza pokazala je ono što će se potvrđivati i desetljećima poslije: cijena barela na svjetskom tržištu nije samo pitanje ponude, potražnje i troškova proizvodnje. Ona je istodobno pitanje geopolitike, sigurnosti opskrbe, ratova, sankcija, gospodarskog rasta i odnosa među najvećim svjetskim proizvođačima.

OPEC danas nije isto što i OPEC+

Važno je pritom razlikovati OPEC od šire skupine OPEC+.

OPEC danas ima 12 punopravnih članica: Iran, Irak, Kuvajt, Saudijsku Arabiju, Venezuelu, Katar, Libiju, Ujedinjene Arapske Emirate, Alžir, Nigeriju, Ekvador i Angolu.

Neke države koje su se posljednjih desetljeća često povezivale s OPEC-om više nisu članice. Indonezija je suspendirala članstvo, Gabon ga je napustio, a Katar je izašao iz OPEC-a 2019. godine. Ekvador je svojedobno također suspendirao članstvo, ali ga je potom obnovio.

Još je važnije naglasiti da Rusija nije članica OPEC-a. Ona je, međutim, jedan od ključnih sudionika šireg formata OPEC+, u kojem OPEC surađuje s odabranim proizvođačima izvan organizacije.

OPEC+ nastao je na temelju Deklaracije o suradnji iz prosinca 2016., a upravo je ta suradnja posljednjih godina postala jedan od najvažnijih instrumenata za koordiniranje proizvodnje na svjetskom tržištu. U rujnu 2026. među državama koje sudjeluju u aktualnim dogovorima o proizvodnji su, uz Saudijsku Arabiju i Rusiju, primjerice Irak, Kuvajt, Kazahstan, Alžir i Oman.

Drugim riječima, kada se danas govori o utjecaju „OPEC-a” na cijenu nafte, često se zapravo misli na širu mrežu proizvođača okupljenih kroz OPEC+.

Više od 1,2 bilijuna barela rezervi

Kolika je stvarna snaga organizacije najbolje pokazuje podatak o rezervama.

Prema najnovijim podacima OPEC-a, na kraju 2024. godine svjetske dokazane rezerve sirove nafte iznosile su oko 1,567 bilijuna barela, dok je u državama članicama OPEC-a bilo oko 1,241 bilijun barela. To znači da članice OPEC-a raspolažu s približno 79 posto svjetskih dokazanih rezervi sirove nafte.

To je golem potencijal, ali ne znači da OPEC proizvodi 79 posto svjetske nafte. Upravo je tu važna razlika između rezervi, proizvodnje i izvoza.

U 2025. ukupna svjetska proizvodnja sirove nafte iznosila je prosječno oko 74,85 milijuna barela dnevno, dok su članice OPEC-a tijekom iste godine izvozile prosječno 19,85 milijuna barela sirove nafte dnevno.

Zato je pogrešno OPEC opisivati kao svojevrsni „vlasnički kartel” koji jednostavno određuje svjetsku cijenu nafte. Njegova je moć mnogo složenija i temelji se na kombinaciji golemih rezervi, proizvodnih kapaciteta, mogućnosti prilagodbe proizvodnje i političke koordinacije.

Kakve to veze ima s automobilima?

Vrlo izravne.

Cijena sirove nafte ulazi u cijenu benzina i dizela, a promjene cijena energenata utječu na troškove prijevoza, logistike i proizvodnje. Kada cijena barela snažno raste, posljedice se ne osjećaju samo na benzinskim postajama. Poskupljuju transport, proizvodnja i brojni proizvodi koji ovise o naftnoj industriji.

Upravo je zato automobilska industrija desetljećima razvijala motore manje potrošnje, dizelsku tehnologiju, turbomotore, hibride, plug-in hibride i, naposljetku, električne automobile.

Međutim, bilo bi pretjerano tvrditi da je razvoj električnih automobila prvenstveno posljedica želje za smanjivanjem utjecaja OPEC-a i Rusije. Razlozi su mnogo širi: smanjenje emisija CO₂, energetska sigurnost, tehnološki napredak, regulativa, industrijska politika, razvoj baterija i promjene potrošačkih navika.

Istodobno, iskustvo Brazila pokazuje da alternativa benzinu ne mora nužno biti električna energija. Etanol i druga biogoriva mogu imati važnu ulogu u smanjivanju ovisnosti cestovnog prometa o fosilnoj nafti.

OPEC će još dugo biti važan

Iako se posljednjih godina često govori o kraju ere nafte, stvarnost je znatno složenija. Elektrifikacija cestovnog prometa napreduje, ali nafta i dalje ima golemu ulogu u globalnom gospodarstvu, a posebno u teškom transportu, zrakoplovstvu, pomorstvu i petrokemijskoj industriji.

Istodobno, svijet više nije isti kao 1960. godine. Sjedinjene Američke Države, Rusija, Kanada, Brazil i drugi veliki proizvođači danas imaju znatno važniju ulogu nego prije nekoliko desetljeća, dok su Kina i Indija postale ključni potrošači energije.

OPEC zato više nije jedini gospodar naftnog tržišta – ako je to ikada i bio. Ali činjenica da njegove članice raspolažu s približno četiri petine svjetskih dokazanih rezervi pokazuje zašto će odluke donesene u Beču i na sastancima OPEC+ i dalje imati odjek od Wall Streeta i Pekinga do europskih rafinerija i – naposljetku – hrvatskih benzinskih postaja.

Šezdeset šest godina nakon osnivanja u Bagdadu, OPEC je možda manje dominantan nego u najmoćnijim danima 1970-ih, ali daleko od toga da je postao povijesna fusnota. Naprotiv, dok god svjetsko gospodarstvo troši desetke milijuna barela nafte dnevno, svaki dogovor velikih proizvođača može se vrlo brzo pretvoriti u pitanje koje izravno osjete gospodarstva, industrija i vozači diljem svijeta.