Za prvu zabilježena upotreba vozačkog ogledala zaslužan je Ray Harroun, osvajač prvog izdanja najspektakularnije svjetske utrke, na stazi Indianapolis
U samim počecima razvoja automobili nisu imali mnogo od opreme koju danas uzimamo zdravo za gotovo. Posebice se to odnosi na sigurnosne elemente, rani automobili gotovo da i nemaju kočnice, a sve do 1920-ih mnogi su tvrdili kako su kočnice na stražnjim kotačima nepotrebne, pa čak i opasne!
Još je manje pozornosti posvećivano pregledu događaja iza vozila, po tradiciji konja i kola informacije o stanju iza vozača mogle su se dobiti samo okretanjem glave. No povećanjem brzine automobila pojavila se i potreba za bržim i manje opasnim načinom procjenjivanja situacije. Dorothy Levitt je već 1906. savjetovala vozačice da uvijek pri ruci imaju ogledalce, povremeno ga podignu i promotre situaciju iza sebe.
No prva sigurno zabilježena uporaba ‘retrovizora’ datirana je u 1911. i zbila se na inauguralnoj utrci za 500 milja Indianapolisa. Pravila su propisivala da mora nastupiti i suvozač, čija je glavna zadaća bila pratiti stanje na stazi i obavještavati vozača. No Ray Harroun, jedan od najvećih američkih vozača onog vremena, koji se vratio iz mirovine samo za Veliku utrku, došao je sam, a na njegovom se automobilu nalazio neobičan dodatak, vozačko ogledalo.
Ray Harroun je u žutom bolidu Marmon odnio pobjedu u utrci, nakon što su mu suci na jedvite jade dopustili startati, zorno demonstrirajući praktičnu primjenjivost novotarije. Automobili su oko 1914. počeli biti opremani ogledalima, no Harroun nije previše trčao za izumiteljskom slavom, skromno priznajući da je ideju preuzeo od neke konjske zaprege koju je vidio nekoliko godina ranije.
