Meksiko je svijetu Formule 1 dao dva istinski velika vozača, braću Rodriguez, obojicu ludo hrabre i beskompromisne, obojicu poginule u mladoj dobi…
Mlađi brat, Ricardo, rođen 14. veljače u Mexico Cityju, već je s 11 godina osvojio naslov prvaka Meksika u motociklizmu, u klasi 125, a četiri se godine kasnije počeo utrkivati i u automobilima. Tada se blagonaklono gledalo na izdavanje licenci, pa je već 1957. i 1958. zabilježio nekoliko pobjeda u Porscheu na značajnim utrkama u SAD i na Bahamima.
Na 24 sata Le Mansa su ga organizatori ipak pustili tek 1960., kad je napunio 18 godina. Za volanom bolida Ferrari 250 Testa Rossa, Ferrarijevog američkog uvoznika Luigia Chinettija i njegove momčadi NART osvojio je drugo mjesto, vozeći u paru s bratom Pedrom. Niz dobrih rezultata na značajnim europskim utrkama sportskih automobila donosi mu priliku da u tragičnoj utrci na stazi Monza 1961. debitira u Formuli 1, u četvrtom tvorničkom Ferrariju 156.
Premda mu je bolid bio tehnički inferiorniji od onih momčadskih kolega, kvalificirao se kao drugi, iza Wolfganga von Tripsa. U utrci je odustao zbog kvara motora, no pogibija popularnog njemačkog aristokrata zasjenila je sjajan debi. Von Tripsovom je smrću, s druge strane, otvoreno i mjesto u tvorničkoj postavi Ferrarija za 1962, te je mladi Meksikanac odvezao čitavu sezonu.
Samo četiri boda odraz su loše Ferrarijeve sezone, no pobjede na utrci Targa Florio i druga uzastopna na 1000 km Pariza potvrđuju njegovu zvijezdu u utrkama sportskih automobila. Oduševljenje uspjesima braće u Meksiku je dovelo do euforije i povećanog interesa za automobilističke utrke, te je na kraju sezone 1962. ondje organizirana prva VN Meksika.
Utrka se nije bodovala za Svjetsko prvenstvo, pa je Enzo Ferrari odlučio ne prijaviti svoju ekipu, no Ricardo nije mogao ne nastupiti pred obožavateljima u svom rodnom Ciudad de Mexicu. Odlučio je nastupiti za privatnu momčad Roba Walkera, bolidom Lotusu 24. Na treningu je bio jako brz, ali ne i brži od Johna Surteesa u jednakom bolidu.
Vrela krv nije mu dozvolila da se pomiri s drugim mjestom pred svojim navijačima te je krenuo u potragu za još bržim krugom. Umjesto njega pronašao je izlijetanje i smrt u otada zloglasnom zavoju Peraltada. Bilo je to 1. studenog 1962., četvrt godine prije nikada dočekanog 21. rođendana.
Danas se staza na kojoj je poginuo zove po Pedru i njemu, a Ricardo, nadajmo se zauvijek, drži tužnu titulu najmlađeg među poginulim vozačima Formule 1.
