Triumph TR7 V8: postoje određena pravila pod kojim uvjetima neki automobil može dobiti homologaciju za nastup u nekoj kategoriji…
A postoje i maštoviti načini zaobilaženja tih pravila, nebrojene su anegdote o tome, a možda najzabavnija ona o slici koju je Abarth jednom predočio kao dokaz o dovoljnoj količini proizvedenih primjeraka – poredanih ispred zrcala, tako da se činilo da ih je dvostruko više.
Sličnih, iako manje zabavnih priča ima vezanih za gotovo sve proizvođače, no možda najnejasnija priča u povijesti utrka jest kako je British Leyland uspio 1978. homologirati Triumph TR7 V8 za reli utrke.
Naime, riječ je o modelu koji nikada nije bio ponuđen kupcima, tek je srodni Triumph TR8 kasnije plasiran na američko tržište, ali uz napomenu da niti taj model brojem proizvedenih coupea nije dostatan za dobivanje homologacije.
To je, dakako, bio rijedak trenutak sreće za Triumph TR7, jedan od automobila koji su uništili britansku automobilsku industriju.
Nastao u vremenu kada je strah od strožih sigurnosnih propisa naveo proizvođače na odustajanje od proizvodnje kabrioleta, a naftna kriza na manje i štedljivije motore, Triumph TR7 nije bio dostojna zamjena za 6-cilindarski roadster Triumph TR6, a loša kvaliteta izrade dodatno je upropastila reputaciju.
Ugradnja motora Rover V8 znatno je popravila stvari, kao i uvođenje kabrioleta, no to je bilo prekasno. A i izvan Amerike V8 nije tvornički nuđen, iako je do danas napravljeno mnogo privatnih konverzija.
Triumph TR7 V8, kojeg je vozio Tony Pond, bio je moćno oružje na asfaltnim relijima i donio nekoliko zapaženih pobjeda, a i danas su neorginalni primjerci (originalni, ne računajući tvorničke trkaće strojeve, uostalom i ne postoje) rado viđeni na relijima oldtimera.
