U prometu ljudi gini i ubijaju druge, a mnogih nesreća ne bi bilo kad bi sudionici u prometu bili odgovorniji, odnosno kad bi ih se podučavalo i savjetovalo na takvo ponašanje. Dok se neumjereno potiče uvođenje odgojnih predmeta u škole, trebalo bi konačno pokrenuti sustavno promicanje prometne kulture, od predškolskog uzrasta do studentske dobi…
Ljudski se karakter najbolje poznaje u prometu. Zbog krivog prestrojavanja, oduzimanja prednosti ili prekasnog polaska na semaforu mnogi su spremni na najveće ekscese. Vozači na cesti često nadomještaju neuspjehe u poslovnom i obiteljskom životu, istiskuju frustracije i jednostavno pronalaze ‘ventil’ na krivome mjestu. Koliko ste puta vidjeli nerazumno pretjecanje, suludu vožnju i bahato kršenje propisa? Nisu rijetki slučajevi još neodgovornijeg ponašanja onih koje takvi vozači pretječu, kad ubrzavaju i zatvaraju njihov povratak na desnu stranu ceste.
Na agresivnu i opasnu vožnju najbolje je uzvratiti smireno i promišljeno, no i to treba znati, odnosno naučiti. Mnogi zaboravljaju da su ceste i automobili samo sredstva da se u razumnom vremenu, što ugodnije i sigurnije stigne na odredište. Posebice je opasno kad su godine i vozačko iskustvo obrnuto proporcionalni moći i brzini automobila. Brojni su slučajevi neodgovornih roditelja, koji dajući djeci presnažne sportske aute i terence, dovode u pogibelj i njih i ostale sudionike u prometu. Općenito je loše kad mladi ljudi brzo i lako dođu do skupocjenih automobila te se konjima i kilometrima na sat žele nametnuti društvu.
Oni koji neumjereno piju, a potom sjedaju za volan, nisu samo neodgovorni, nego i do krajnosti nekorektni prema ostalim sudionicima u prometu. Slično je i s prebrzom vožnjom, svjesnim ignoriranjem prometnih propisa, jurnjavom u blizini škola i vrtića. Dolaze topliji dani, a tada neće biti rijetko sresti vozače snažnih motocikala, koji gradom jure stotinu i ohoho kilometara na sat, ponekad na stražnjem kotaču. Neodgovorno se ponašaju i pješaci koji prelaze ceste izvan pješačkih prijelaza, ne koriste pothodnike, prelaze zebru kad je crveno svjetlo, pretrčavaju između vozila…
Sve su to primjeri ekscesnog ponašanja, koje ne treba samo kažnjavati. Bilo bi važnije djelovati odgojno, poučno i savjetodavno. Teško je ispravljati loše ponašanje u prometu i pogrešne navike u 20., 30., 40. godini života. To je najčešće posljedica pogrešnih navika u najranijoj dobi. Mnogi vozači i nakon nekoliko desetljeća vožnje pogrešno drže volan, loše mijenjaju brzine, nepravilno ulaze u zavoje, krivo parkiraju…, jer su to pogrešno naučili na početku. Ako se neodgovorno ponaša pješak, zasigurno ga roditelji i učitelji nisu podučavali ponašanju u prometu kad je tome bilo vrijeme.
Trebalo bi potaknuti uvođenje prometnog odgoja u vrtiće, škole, fakultete, a posebno su važne kvalitetne autoškole. Treba li ikoga uvjeravati da bi dugotrajno i sustavno promicanje prometne kulture spasilo stotine života? Ulaganja u odgoj pješaka i budućih vozača te stvaranje kvalitetnije kulture u prometu dugoročno bi imalo povoljnije učinke od svih zakona i kazni. Kroz prometni odgoj postupno bi se ostvarilo kvalitetnije i odgovornije ponašanje svih sudionika u prometu te formirala drukčija mjerila vrijednosti, koja ne bi poticala nerazumnu i opasnu vožnju.
Već i višekratni savjeti da se izbjegavaju vožnje s golobradim ‘pilotima’ u bijesnim automobilima, jer je to pogibeljno, a ne ukazuje na njihove vrline, da se ne hoda vanjskim rubom zavoja, da se bezglavo ne prelazi zebra čak ni na zelenom svjetlu… mogu biti spasonosni. Na potezu su državne institucije i službe, ali oni, na žalost, trenutačno imaju ‘važnijih’ problema. Mnogo toga mogu napraviti stručne i znanstvene ustanove, tvrtke povezane s prometom, mediji, nevladine i ekspertne udruge, a posebice osiguravajuća društva, koja su izravno zainteresirana.
Manje zgužvanog lima, ozlijeđenih i smrtno stradalih u prometu izravno smanjuje njihove troškove. Stoga bi itekako trebali biti motivirani za promicanje prometne kulture i ulaganje u sigurnost u prometu.
