Zbog presude Kameničkom, novog pravosudnog skandala, konačno treba intervenirati Europska komisija!

Nepravomoćna Županijskog suda u Zagrebu, 4,5 godina zatvora, za najbrutalniju i najbezobzirniju zabilježenu obijesnu vožnju u hrvatskoj povijesti (195 km/h na gradskoj dionici s ograničenjem 50 km/h), zbog koje su poginule dvije osobe, a ishod je prometno-tehnički mogao biti višestruko tragičniji, udara u temelje ne samo sustava prometne sigurnosti, nego i civiliziranog društva te ugrožava nacionalne interese…

Stoga hrvatski pravosudni sustav i sutkinja sada postaju slučaj prioritetniji za rješavanje od slučaja samog ekstremno neodgovornog vozača…

Komentirati ovakvu presudu, za tragičnu nesreću, opakiju od one koju je 2002. u Makarskoj, jurećim BMW-om Z3 izazvao Ivan Primorac, usmrtivši na nogostupu dvije djevojke, i pomorske nesreće, 2011. u primoštenskom akvatoriju, kad je Tomislav Horvatinčić, nekontrolirano jurećim gliserom masakrirao talijanski bračni par u jedrilici, nije jednostavno, ni lako komentirati. Treba zadržati prisebnost i u nizu nelogičnih, apsurdnih, u konačnici i suspektnih stavova, odluke, pronaći logiku.

Naime, Kamenički je supersportskim automobilom Mercedes-AMG C63, ukupne mase oko dvije tone, zapadnim dijelom Ilice potegao 195 km/h, prekršivši sve prometne i civilizacijske norme ovoga svijeta! Pritom nastala kinetična energija raste s kvadratom brzine, taj je cestovni bolid tada imao 15,2 puta (!) veću kinetičku energiju. Razornim energetskim potencijalom sumanuto jureći Mercedes-AMG bio je usporediv s osrednjom avionskom bombom iz II. svjetskog rata!

Ako to nije dovoljno da se shvati magnituda prometnog prekršaja usporedimo je s povijesnim makarskim slučajem. Ivan Primorac je vozio oko 90 km/h, automobilom trećinu manje mase. Kamenički je 23. kolovoza 2018. u Opel Astru nalijetao šest do sedam puta većim energetskim potencijalom (od već vrlo pogibeljnog Primorčevog), te je u toj tragičnoj nesreći bilo i sreće što ishod nije bio višestruko tragičniji.

Zbog toga treba uvesti poseban termin za ekstremnu obijesnu vožnju – prometni terorizam! Ovo je školski primjer za to i pokazatelj da treba uvesti i mjeru doživotnog poništavanja vozačke.

Kazna je eto, “pravedno” određena ispod pet godina, pa kad je sutkinja u obzir uzela sve moguće olakotne okolnosti, “slučajno” je zaboravila jednu javno poznatu otegotnu. Pa dotični je utemeljio neku udrugu za promicanje prometne sigurnosti, čak je svojim programom sigurne vožnje bio kod predsjednice države.

A istodobno se ponašao suprotno, u ekstremnom intenzitetu. Kao kad bi netko osnovao udrugu za edukaciju i borbu protiv korištenja narkotika, tražio potporu od predsjednika za svoje djelovanje, a potajice, na veliko, dilao heroin.

Što tek reći o obrazloženju presude: “Stroža kazna ne bi ublažila posljedice ove nesreće?” Pa smisao kazne nije ublažavane posljedica, jer je to usto fizički i biološki nemoguće, neugoda bude primjer drugima koji voze slično kao dotični, dakle da djeluje prometno i društveno preventivno.

Usporedimo s ovim slučaj Ivane Tene Gotovac Soldić (39), koja je 23. listopada 2018. na splitskom pješačkom prijelazu, prolaskom kroz crveno svjetlo, brzinom 70 km/h usmrtila studenticu. Na Županijskom sudu u Splitu, u srpnju 2019., presuđena joj je 10-godišnju zatvorska kazna (stoga je odmah počela izdržavati) i doživotna zabrana upravljanja automobilom B kategorije!

Zašto je kazna (opravdano) toliko visoka, ako ne može ublažiti posljedice nesreće, a  svi njeni prekršaji (kaznena djela) bili su znatno manje pogibeljni od jednog, ali nezamislivo velikog (brzinskog), kojeg je počinio Kamenički? To su potvrdile i posljedice, to potvrčuje i činjenica da je slosretna poginula studentica da je da je pazila na moguće greške drugih u prometu (to treba savjetovati svim pješacima: čekajte zeleno pa opet pogledajte je li sve “čisto”, pa tek onda zakoračite), mogla izbjeći nesreću. Vozačica Opel Astre, u koju se sumanutom brzinom zabio Kamenički, nije imala nikakve šanse izbjeći nesreću

Jurnjava masivnim automobilom brzinom od 195 km/h, u gradu, gdje je ograničenje 50, i to nailaskom na neugodni zavoj, prometno tehnički neusporedivo je pogibeljnije od onoga što je napravila dotična, a mogućnost kontrole pijanog vozača pri 70 km/h i trijeznog pri 195 km/h, usto pred zavojem, kojega tom brzinom, u tim uvjetima, ne bi svladao ni Niko Pulić, u oba je slučaja – nikakva!

Zašto se na dotičnu onda nije primijenilo isto pravilo, da stroga kazna ne ublažava posljedice i zašto joj je odrezana više nego dvostruka kazna za prekršaje (kaznena djela), koja zbirno nisu veća od gotovo nezamislive gradske jurnjave Kameničkog?

Zato što se sudilo u Splitu ili jer okrivljenica nije imala “moćno zaleđe”, po bilo kojoj osnovi?! To je ključni problem našeg pravosuđa, nažalost cijelog hrvatskog društva.

Ovakva pravosudna odluka uvelike poništava mjere prometne preventive te ismijava Zakon o sigurnosti prometa na cestama, dosadašnji i upravo pokrenuti.

Pravosuđe u Hrvatskoj, to sve manje građana sumnja, primarni je, zloćudni tumor hrvatskog društva, to potvrđuje i ova presuda, a svi ostali problemi, uključujući i problem prometne sigurnost, samo su metastaze.

Stoga se nemojmo čuditi što je po aktualnom izvješću Europske komisije za promet, hrvatska na predzadnjem, 26. mjestu po prometnoj sigurnosti. Najsustavnija analiza temeljem ukupno prijeđene kilometraže (broj vozila u prometu pomnožen s prosječnom godišnjom kilometražom) pokazuje da je tijekom 2019. na Hrvatskim cestama poginulo 12 osoba na milijardu prijeđenih kilometara, gotovo četverostruko od EU-prosjeka. Lošija je jedino Poljska. A Hrvatska je od 2000., razmjerno BDP-u i broju stanovnika najviše uložila u cestovnu infrastrukturu…

 

 


Komentari

loading...