Saug Mujo, saug… poviče Haso, nakon što je ovaj deset puta uzaludno verglao motor Zastave 101. Mujo zastane, otvori prozor (kurblom, naravno) podigne ruku i ‘otpozdravi’ – Saug Haso!
Ova nas anegdota vraća u vrijeme kad je jutarnje paljenje mnogima bila ‘noćna mora’.Motori su za pripremu smjese goriva i zraka koristili rasplinjač, koji se češće nazivao ‘karburator’ (engl. carburetor) i ‘fergazer’ (njem. Vergaser). Priča o njemu početak je teme o nekad popularnim, a danas napuštenim rješenjima.
Prvi uređaj za pretvaranje tekućeg stanja goriva u plinovito (da bi se benzin mogao učinkovito upaliti) patentirao je 1. travnja 1826. (nije bila šala!) američki inovator Samuel Morey, što je bio temelj rasplinjača (engl. Carburetor, njem. Vergaser) i važan korak u razvoju prvog motora s unutarnjim izgaranjem.
Korak dalje napravio je 1876. Talijan Luigi De Cristoforis, potom je Enrico Bernardi, sa sveučilišta u Padovi 1882. napravio svoje rješenje, a 1885., Carl Benz, a nakon njega Wilhelm Maybach i Gottlieb Daimler rasplinjač pripremili za automobilski motor.
Na usavršavanju rasplinjača sljedećih su godina radili Mađari Janos Csonka i Donat Banki te Frederick Lanchester, koji se proslavio izumom disk kočnica 1902.
Rasplinjač je iskoristio Bernoullijev princip da je zbroj statičkog i dinamičkog tlaka konstantan. U sapnici, na mjestu suženja, po principu kontinuiteta, ista količina zraka struji brže, uz niži tlak. Ako se u tu struju stavi cjevčica, podtlak izvlači gorivo koje se raspršuje u struji zraka.
Optimalan maseni omjer je 14,7:1, dakle za izgaranje jednog grama goriva treba 14,7 g zraka. Podešavao se mehanički, više ili manje precizno. Kod hladnog motora, koja traži bogatiju smjesu, zato se koristio ‘čok’ (engl. choke) ili ‘saug’ (njem. Saug). Bilo je više tipova rasplinjača, a podešavanje je tražilo stručnost i spretnost.
Usisni zrak, čiji protok podešava zakretni leptir akceleratora, sajlom povezan na papučicu gasa, preko filtra ustrujava u prednji dio rasplinjača i nailazi na suženje, odnosno difuzor (tehnički: Venturijeva sapnica), gdje se zraku, kako bi mogao proći kroz znatno manji presjek, povećava brzina, a time smanjuje tlak.
Dakle, u središnjem dijelu, gdje je spoj cjevčice goriva nastaje podtlak, koji usisava (povlači) gorivo u struju zraka te se kapljice zraka miješaju sa strujom usisnog zraka. Zakretanjem leptira iz ukošenog u uspravni položaj (pritiskanjem papučice gasa) smanjuju se otpori strujanja zraka, povećava brzina i količina usisanog zraka, time i goriva, te motoru rastu brzina vrtnje, okretni moment i snaga.
Rasplinjač je bio najsloženiji dio otto motora, koji se sastoji od komore za miješanje (Venturijeva sapnica), upravljačkog i prigušnog sklopa za zrak (zaklopka, zaslon…), upravljačkog i prigušnog sklopa za gorivo (sapnica, igla…), regulatora dovoda goriva (membranska pumpa, komora s plovkom…) i uređaja za hladni start.
Kad je omjer goriva i zraka optimalan, faktor lambda je 1, a to znači da se za potpuno izgaranje jednog grama goriva potrebno 14,7 grama kisika. Kod pune je snage regulirao 0,85, za najnižu potrošnju 1,05. Postoje rasplinjači s padajućim, poprečnim, kosim i penjućim strujanjem zraka, radi prilagodbe konstrukciji motora.
Izvedbom dijele se na jednostruki (jednokomorni), dvostruki, trostruki te registarski, s komorama za malo i veliko opterećenje motora. Nužno je i podešavanje rada u praznom hodu (‘ler-diza’ i cjevčica za gorivo), grijanje zraka te pumpa za ubrzavanje.
Rasplinjač, karburator ili fergazer dio je povijesti automobila, koji je zamijenjen učinkovitijim i znatno preciznijim uređajima za ubrizgavanje goriva. Još uvijek se , zbog niže cijene, ugrađuju u skutere te stacionarne strojeve koji uglavnom rade s fiksnim radnim parametrima.
