Sovjetski Lunohod 1 bio je sporo (do 2 km/h), ali fantastično vozilo na osam malih, zasebno pokretanih kotača, s dvije antene, četiri kamere, laserom, teleskopom, spektroskopom, pipcima za analizu Mjesečevog tla
Nakon što su od 1950-ih imali značajnu prednost u osvajanju svemira, Rusi su doživjeli veliko razočaranje spuštanjem američke misije na Mjesec 1969. Bio je to prijelomni trenutak, kada se ravnoteža snaga dvije supersile počela mijenjati, no Sovjetski savez je imao još aduta u rukavu i ostario nemali broj značajnih pionirskih pothvata.
Jedan od njih svakako je bio i projekt Lunohod, što je ime kojim je označeno nekoliko daljinski upravljanih vozila, koja su korištena za istraživačke misije na površini Mjeseca. Na Mjesec, gdje je sletio 17. studenoga 1970., odnijela ga je svemirska letjelica Luna 17. Lunohod 1 bio je sporo (do 2 km/h), ali fantastično vozilo na čak osam malih, zasebno pokretanih kotača.
U ‘serijskoj’ opremi imao je dvije antene, četiri kamere, laser, teleskop, spektroskop, posebne pipke za analizu Mjesečevog tla… Punio se solarnom energijom, po noći mirujući. Do 14. rujna 1971., kada je nepovratno izgubljena veza s vozilom, ono je prešlo više od deset kilometara, poslavši na Zemlju više od 20.000 slika i mnoštvo drugih podataka.
Lunohod se i danas, razumljivo, nalazi na Mjesecu, a prije desetak godina otkrivena mu je i točna lokacija, nakon što je gotovo četiri desetljeća bio izgubljen. Kopija Lunohoda može se vidjeti i u zagrebačkom Tehničkom muzeju.
