Hillman Imp (1963. – 1976.), zamišljen kao domaći odgovor na mega-uspješni Mini, s motorom i pogonom straga, sjajno koncipiran bio je razmjerno prostran i okretan, ali su ga ‘ubili’ problemi s pregrijavanjem motora, propuštanjem vode i lošom kvalitetom
Vojvoda od Edinburga je 2. svibnja 1963. (neki izvori navode 3. svibnja 1963.) svečano otvorio novi Rootesov pogon ‘Linwood car plant’, blizu Paisleya u Škotskoj. Tom je prigodom predstavljen i novi gradski model Hillman Imp, za kojeg je taj pogon i napravljen. Zanimljiv britanski mali-veliki auto ima zanimljivu povijest, odnosno pozadinu…
Na prijelazu iz 60-ih u 70-e motori engleske tvrtke Coventry-Climax dominirali su prvenstvom Formule 1. Upravo s njima počela je dominacija konstruktora s Otoka u najbržem cirkusu na svijetu. Engleska korporacija Rootes uočila je, međutim, u tom nepobjedivom motoru mnogobrojne kvalitete koje bi se mogle iskoristiti i u serijskoj proizvodnji.
Simpatično uglasto dizajniran auto, dugačak 3531 mm, širok 1530 mm i visok 1384 mm pokretao se 4-cilindrašem obujma 875 ccm i snage 40 KS, ugrađenim uzdužno 45 stupnjeva ukošeno iza osi stražnjih kotača. Time je ušteđen prostor i sniženo težište. Taj je smještaj imao gene Formule 1, otkupili su licencu i doslovce raspolovili motor – četiri cilindra i 875 ccm bilo je posve dosta za pogon novog malog automobila, koji je 1963. predstavljen kao odgovor na Mini.
Uzdužno postavljen motor V8, s cilindarskim blokovima pod kutem od 90 stupnjeva, nakon što je prepolovljen postao je redni 4-cilindraš nagnut pod 45 stupnjeva. Stoga, premda s tri ležaja radilice, imao je napredne značajke: aluminijski blok, kratkohodnu izvedbu (68 x 60,4 mm) bregasto vratilo u glavi i kompresijski omjer 10:1.
Razvijao je 40 KS pri vrtoglavih 7000/min – zapravo je snaga morala biti osjetno smanjena, jer je motor izvorno razvijao više od 50 KS, što je malom i laganom automobilčiću davalo ‘zastrašujuće’ performanse. Jasno je ukazivao na trkaće podrijetlo i bio vrlo pogodan za tuniranje. Inovativnost se nije zadržavala samo pod stražnjim poklopcem.
Do 1965. papučica gasa bila je pneumatska, no mnogobrojni su kvarovi i reklamacije natjerali Rootes na povratak klasičnoj ‘gas-sajli’. Ovjes nije zahtijevao nikakvo podmazivanje, a stražnji se prozor mogao otvoriti kako bi dio olakšan pristup stvarima ostavljenoj na stražnjoj klupi i u malom dodatnom prtljažniku iza nje.
Coupe verzija imala je čak i djeljivu stražnju klupu, što će postati uobičajeno tek dvadesetak godina kasnije. Taj se atraktivni coupe zvao Californian, a prodavao se i kao Sunbeam Stiletto, dok je obični Imp u malo luksuznijoj verziji bio poznat kao Singer Chamois, a postojao je i karavan Husky.
Zanimljive su varijacije na Impovoj mehanici bile Ginetta G15, predivan coupe s mnogo sportskih pobjeda, i Zagatova stilska vježba prikladno nazvana Zimp. Još su ekstremnije modele razvile tvrtke Clan i Davrian, osiguravajući mutiranom Impu prisutnost na rally i autoslalom sceni sve do današnjih dana.
Imp je bio vrlo upravljiv, što je također pridonijelo njegovim mnogobrojnim sportskim uspjesima – pobjede u klasi na različitim su se natjecanjima nizale sve do potkraj sedamdesetih (proizvodnja modela prekinuta je 1976, nakon 440.000 proizvedenih primjeraka) – ali i inicijalnom uspjehu kod kupaca.
Taj uspjeh, nažalost, nije bio duga vijeka: problemi sa sustavom hlađenja, hrđanjem, automatskim čokom i pneumatskim gasom uništili su reputaciju Impa i nikada nije postao hit kakav je trebao biti. Prodaja je, osim na samom početku, bila upravo katastrofalna za jeftini narodni automobil s početka game.
Reputaciju nije obnovio ni model Sport s motorom pojačanim na 51 KS. Razlozi loše kvalitete bili su posve isti kao kod modela Alfa Romeo Alfasud – u sklopu programa razvoja nerazvijenih područja britanska je vlada motivirala Rootes da tvornicu za Imp izgradi usred Škotske, u Linwoodu, gdje nije bilo kvalificirane radne snage, a troškovi željezničkog prijevoza sirovina i gotovih automobila bili su daleko veći.
Zamišljen kao funkcionalan i prostran mali auto, s motorom i pogonom straga deklarirao se zanimljivim performansama, ubrzanjem do 100 km/h za 23 s, najvećom brzinom od 120 km/h i prosječnom potrošnjom od 7,9 litara, trebao je biti ‘protuotrov’ za Mini, koji je već postajao svjetski hit.
Zahvaljujući, za to doba, dobroj aerodinamici (Cd 0,38) i masi od 698 kg na testovima je mogao potegnuti 126 km/h, a verzijama s 43 KS, uvedenim 1964. izmjereno je tada 129 km/h. Osnovni je model stajao 508 funti (osnovni Mini tada 550), što je trebalo generirati tržišni uspjeh. No, ubrzo su počeli veliki problemi: pregrijavanje motora, propuštanje vode, hrđanje, otkazivanje u vožnji… To mu je zauvijek ‘pokopalo’ ugled, a i brendu Hillman.
Bila ‘zasluga’ političke odluke da se proizvodnja organizira u škotskoj zabiti, bez tehničke tradicije i kvalificirane radne snage. Premda je imao razmjerno dugi vijek (Rootes Group ga je proizvodio od 1963. do 1967., a Chrysler Europe od 1967. do 1976.), a nudio se i pod brendom Sunbeam, proizvedeno ih je 440.032, četiri puta manje od prvotnog plana.
Zbog velike osjetljivosti na hrđu, malo ih je preživjelo, a usprkos tome nema neku vrijednost kao oldtajmer. Premda izvorno sjajno zamišljen, a imao je i respektabilnu sportsku karijeru, u pravilu je na listama najgorih auta svih vremena.
