Opel Manta i Ascona: kultnih klasici iz Rüsselsheima, coupea i limuzine srednje klase, hitovi 1970-ih

Opel je 1960-ih i 1970-ih bio ono što je danas Volkswagen, a početkom 1970-ih hit modeli bili su coupe i limuzina (tadašnje) srednje klase, Manta i Ascona…

Krajem 1960-ih Opel je pokušavao Volkswagenu ukrasti kupce Kadettom, istodobno napadajući one imućnije modelom Opel Rekord C.

Ideja rukovodstva tvrtke bila je povećati Kadett sljedeće generacije, no u posljednji su trenutak, kada je nasljednik već bio gotovo spreman, u Opelu doznali da najljući konkurent iz Kölna, priprema novu limuzinu srednje klase, Ford Taunus, pozicioniranu iznad još svježeg modela Escort.

Opel se stoga ipak odlučio razviti manji automobil, koji će postati poznat kao Opel Kadett C, a nesuđenog nasljednika svog najbolje prodavanog modela prodavati kao zaseban, pola klase veći automobil.

Predstavljen je prije gotovo 50 godina pod imenom Ascona, preuzetim od malog švicarskog ljetovališta. Pomalo naprečac odabrano, ime je već bilo zaštićeno, jer su neke posebne verzije ranijih modela za švicarsko tržište znale nositi tu oznaku.

Ascona je predstavljena nepuna dva mjeseca nakon Mante, coupe modela na istoj platformi, i nekako je sve vrijeme produkcije ostala u njenoj medijskoj sjeni, premda je bila popularna, za svoje vrijeme vrlo kvalitetne, ali i konzervativne konstrukcije.

Dužinom 418 i širinom 164 cm bila je tada srednja klasa. Prodana je u višemilijunskoj nakladi i velik je tržišni uspjeh za Opel, no nekako se tvrtka iz Rüsselsheima uvijek pomalo maćehinski odnosila prema ovom slučajno nastalom modelu.

Pogledajmo samo odabir varijanti karoserije: u prvoj generaciji, rađenoj do 1975., mogli ste birati između limuzina s dvoja i četvera vrata, kao i karavana pod oznakom Voyage, ali samo u trovratnoj verziji. U seriji B ponuđene su samo dvije limuzinske inačice, a u trećoj, posljednjoj generaciji pridodana im je i kombilimuzinska varijanta s pet vrata.

Usporedimo li to s mnogobrojnim inačicama direktnog konkurenta, modela Ford Taunus i Ford Sierra, jasno je da je Opelov odabir bio pomalo samozatajan i da su se, posebice po pitanju kasnijeg odustajanja od karavana, odrekli lijepog dijela tržišnog kolača iz nikada razjašnjenih razloga.

Opel Ascona S 1900 s 90 KS bila je najbolji model u novoj liniji, koja je zatvorila jaz između Kadetta i Rekorda. Kromirani blatobrani, svjetla za maglu i čelični sportski naplatci pomaknuli su novu srednju klasu u smjeru većeg Rekorda. Do stotke je ubrzavao za 13 s,, kao i jednako snažna Manta, ali je, zbog lošije aerodinamike umjesto 171 postizala 161 km/h. Verzija SR 1900 usto je imala sportske dodatke i mat-crnu masku i bočne trake

Srećom, Ascona je i u tako limitiranom broju izvedenica tržišno bila vrlo uspješna, zahvaljujući skladnom, pomalo amerikaniziranom dizajnu, relativno povoljnoj cijeni i onoj klasičnoj kvaliteti izrade, koja je Opel dovela na dobar glas, samo da bi ga 1990-ih uspjeli gotovo uništiti brzohrđajućim i kvarljivim Astrama i Vectrama.

Mehanika je izvedena iz kultnog Opel Kadett B, s neznatno većim dimenzijama i kratkim međuosnim razmakom od 243,5 cm. Prve su verzije imale CIH motor, s bregastim vratilom bočno u glavi, uveden 1965. u Rekordu B. Obujam osnovnog povećan je s 1492 na 1584 ccm, uz snagu 68 i 80 KS.

Na vrhu je bio model SR, s 1897 ccm i 90 KS. Početkom naftne krize 1972. uveden je Kadettov OHV motor s 1196 ccm i 60 KS. Pored ručnog mjenjača s četiri stupnja u opciji je bio i automatski s tri. Motor i mjenjač uzdužno sprijeda i stražnji pogon s krutim mostom tada su još bili uobičajeni.

Opel Ascona Voyage, karavanska izvedba, u osnovnoj se verziji proizvodila s dvoja vrata, što je za današnje pojmove karavana hipokrizija. Modeli druge i treće generacije više se nisu nudile kao karavani i to je bila Opelova velika greška, jer je izgubio velik dio ‘tržišnog kolača’

U prvoj seriji bazni motor, kao u Manti, bio je 1.6 sa 68 KS, u sredini ponude bio je 1.6 S s 80 KS, a na vrhu 1.9 S s 90 KS. Bili su to 4-cilindraši serije CIH, uvedeni u ljeto 1965. u Rekord B (1.5/60, 1.7/75 KS i 1.9/90 KS) s bregastim vratilom poprečno u glavi motora CIH (cam-in-head).

Kombinacijom OHC i OHV koncepcije imao je male podizne motke (pushrod). Bilo je to nužno radi smanjenja visine motora. BMW i Audi tome su doskočili postavljanjem motora uzdužno ukošeno, pa su mogli koristiti klasičnu koncepciju OHC (overhead camshaft). Zaslugom naftne krize, u ožujku 1972. stiže model 1.2, s OHV motor, snage 60 KS, iz Kadetta.

U SAD-u nosila je oznaku Opel 1900, inače je svugdje prodavana pod imenom Ascona. Walter Röhrl je 1974. osvojio Europsko prvenstvo u reliju, potvrdivši potencijal Opelove koncepcije. Ascona prve serije prodana je do 1975 prodana u 692.000 primjeraka. Rađena je samo kao Opel, dok su kasnije generacije u svijetu prodavane i kao Vauxhall i Chevrolet..

Serija B iz 1975. osjetno je narasla, postavši prava limuzina, uz veći izbor motora, pa i dvolitreni dizelaš. Skladan dizajn, naglašeno solidna izvedba i povoljna cijena učinili su je vrlo popularnom: prodano ih je oko 1,2 milijuna. Usto, Walter Röhrl je 1982. modelom 400 Grupe B osvojio svjetsku titulu u reliju, povećavši karizmu modela.

Elegantni coupe, 11 cm duži i 8 cm niži od Ascone, na boku je imao kromirani simbol velike raže, temeljen na fotografijama francuskog oceanologa Jacques-Yvesa Cousteaua

I kod nas je bila mnogo češća od prve generacije, no manje zastupljena od treće, koja se proizvodila od 1981. do 1988., kad je naslijedila prva Vectra. Posljednja, Ascona C, bila je nakon Kadetta D drugi Opelov model s prednjim pogonom, a dizajnom posve u duhu oštrih, ravnih linija 1980-ih.

Na našim su cestama najčešći bili primjerci oznake IDA, ‘sklapani’ u vojvođanskoj Kikindi, a mnogo ih je uvezeno početkom 1990-ih, tijekom liberalizacije automobilskog tržišta. Za razliku od ranijih, posljednja generacija nije kolekcionarski zanimljiva, osim rijetkog Keinathovog kabrioleta.

Bio je to izravan odgovor na američke ‘pony car’ trendove, koje je Ford inicirao 1964. Mustangom na američkom, a 1969. Caprijem na europskom tržištu. Skladne, amerikanizirane linije i prilično zabavan osjećaj u vožnji, promovirali su ga u hit. Već ih je u prvoj polovici 1971. prodano 55.399.

Mehanika i oprema bili su jednaki kao u Asconi: osnovni model bez oznake bio je 1.6/68 KS, Manta S 1.6/80 KS i sportski skockana SR 1.9/90 KS, s crvenom pločicom 1900 na boku. Do stotke je ubrzavala za 13 s i postizala 171 km/h (Ascona SR 161 km/h). Kadettov 1.2/60 KS dodan je 1972., a 1973. predstavljena je Manta GT/E, 1.9/105 KS, prvi Opel s elektroničkim ubrizgavanjem (Bosch L-Jetronic).

Sportska inačica Ascone, Manta, predstavljena je 8. rujna 1970. u hotelu Maritim na Timmendorfer Strandu, nedaleko njemačkog Lübecka na Baltičkom moru. Opel Manta SR 1900, najsnažniji model do 1973., pokretao se CIH motorom snage 90 KS, sportski opremljen, s čeličnim leptir-naplacima i gumama 185/70 SR 13. Do stotke je ubrzavao za 13 s i mogao potegnuti 171 km/h

U skladu sa stilom tog doba, odustala je od kromiranih ukrasa u korist crnih matiranih površina. Proizvedeno je 498.553 primjeraka Mante A. Vozači Mante postali su predmet ismijavanja viceva, ali i filmskih komedija. Grozni tuning, aspiracije prema životnom stilu za koji nemaju novaca i neizbježna djevojka ‘frizerka’ nepresušan su izvor smijeha.

Ne bez razloga: jako je teško naći Mantu ili Calibru u tvorničkom stanju, bez da je unakažena nakaradnim spojlerima i drugim dodacima. A samo izvorne imaju kolekcionarsku vrijednost. Manta B se uz jedan redizajn proizvodila od 1975. do 1988., kad je ustupila mjesto Calibri, s prednjim pogonom, izvedenici Vectre.


Komentari

loading...