Disk kočnice snagu kočenja s povećanjem pritiska povećavaju linearno te su manje osjetljive na pregrijavanje i promjenu vremenskih uvjeta, stoga učinkovitije od bubnjeva, a mana im je nepouzdanost za parkirno kočenje
Disk kočnice (engl. Disc Brakes, njem. Scheibenbremsen) kočni je mehanizam kojeg svi automobili koriste sprijeda, a sve više i straga. Izmislio ih je 1902. Englez dr. Frederick William Lanchester. Prednosti nad bubanj kočnicama su učinkovitije i ravnomjernije kočenje te postojaniji koeficijentu trenja (manji utjecaju vlage). Osnovni su dijelovi kočni disk, kočna čeljust s jednim ili dva kočna cilindra (kod sportskih vozila i više) i kočnim oblogama.
Pri kočenju kočnice pretvaraju kinetičku energiju automobila u toplinu. Disk kočnice je lakše podesiti i uravnotežiti. Moment i snaga kočenja rastu linearno, a kod bubnjeva eksponencijalno. Manje su osjetljive na pregrijavanje (otvorene su i bolje se hlade) te za razliku od bubnjeva gotovo ne mogu zaribati.
Mana im je u nepouzdanom mehanizmu ručne kočnice, jer nemaju, poput bubnjeva, efekt samokočnosti. Izrađuju se od čelika, sivog lijeva, a kod sportskih vozila i zrakoplova i od keramičkih kompozitnih materijala. Disk kočnice se koriste u automobilima, kamionima, autobusima, biciklima i motociklima.
Veliki putnički zrakoplovi koriste višestruke-paketne kočnice, a ostala vozila jednostruke. Standardni su diskovi izrađeni od lijevanog željeza ili čelika, a kod sportskih bolida i zrakoplova od kompozitne keramike ojačane ugljičnim vlaknima.
