Mercedes-Benz serije W 120 bio je prvi putnički automobil s Trokrakom zvijezdom koji je imao samonoseću karoseriju
Prvi poslijeratni model Mercedes-Benz više srednje klase (prethodnik današnje E-klase) došao je na tržište 1953. kao nasljednik modela 170, serije W 136 (proizvodio se od 1935. do 1942. i od 1947. do 1955. ), proslavljenog u brojnim filmovima iz II. svjetskog rata. Nosio je oznaku Mercedes-Benz 180, kao benzinski model , odnosno Mercedes-Benz 180 D, kao dizelski model uveden 1954. i prodavao se pod imenom Mercedes 180 (D).
Prvi Mercedes sa samonosećom karoserijom u tada modernom obliku pontona zamijenio je model iz 1930-ih sa samostojećim branicima 1953. godine. Mercedes-Benz nije bio pionir u izgradnji samonoseće karoserije (uvela je Lancia Lambda 1922.) ali je prvi koji je temeljito istraživao i usklađivao sa suvremenim sigurnosnim standardima, koju su potom preuzeli ostali modeli s Trokrakom zvijezdom. Mercedes-Benz serije W 120 je dugačak je 4485 mm, širok 1740 mm i širok 1560 mm. Zbog velikih prevjesa kotača međuosni razmak je razmjerno kratak – 2650 mm, benzinac je imao masu 1180, a dizelaš 1220 kg.
Do 1957. 180 je pokretao tehnički zastarjeli benzinski motor M 136 koji je pokretao Mercedes-Benz 170 V, čiji dizajn datira iz 1930-ih. Dizelski motor u 180 D trošio je 3 do 4 litre manje goriva na 100 kilometara od benzinskog motora. Stražnji oscilacijski ovjes s dva zgloba koja se koristila na početku smatrala se teškom za upravljanje u lošim vremenskim uvjetima i stoga je 1956. zamijenjena oscilacijskim ovjesom s jednim zglobom s jednim zglobom.
Dok je Mercedes-Benz imao samo jednu limuzinu s četvera vrata, proizvođač karoserija Binz proizvodio je različite varijante karoserije. Binz je, između ostalog, napravio karavane koji su se prodavali preko Mercedesovih zastupnika. Servisna vozila Mercedes-Benz također su bila bazirana na ovom tipu.Kako bi se zaobišlo ograničenje uvoza u Južnoj Africi, između 1956. i 1958. stvoren je pick-up model sličan američkom Ford Rancherou.
Neka od ovih vozila s volanom na desnoj strani isporučena su u potpunosti, a neka su konačno sastavljena na licu mjesta. Ambulantna vozila koja je napravio Binz imala su nešto viši krov od karavana i dvostruka vrata na stražnjoj strani.
Daljnja ambulantna vozila konstruirao je proizvođač Miesen, koji je, za razliku od Binza, također prilagodio visinu bočnih prozora većoj visini krova. Stvoreno je ukupno 5667 “neobičnih”, od kojih je više od polovice 180 D. Prvi Ponton pojavio se u rujnu 1953. Mercedes 180. Preuzeo je 1,8-litreni motor sa 52 KS (38 kW) od svog prethodnika, Mercedesa 170 S. Sa 52 KS iz 1767 ccm do stotke je ubrzavao za 31 sekundu i postizao 131 km/h.
Mercedes 180 D je uslijedio u veljači 1954. s 1,8 litrenim dizelskim motorom od 40 KS (29 kW), koji je također preuzet iz prethodnog modela. Do 100 km/h je ubrzavao za 39 s i mogao je potegnuti 110 km/h. Snaga motora je 1955. povećana na 43 KS. Od srpnja 1957., Mercedes 180 (interno 180 a) dobio je snažniji 1,9-litreni motor koji je već uveden u novi 190 (W 121) prethodne godine, ali smanjen na 65 KS (48 kW). Poput sestrinskog modela, nudio se i s poboljšanom opremom.
Imao je veću Mercedesovu zvijezdu na poklopcima, nešto širu rešetku i veća stražnja svjetla. Od kolovoza 1958. 180 je dobio ventilacijske prozore na prednjim vratima kao i 190. Pontonski četverocilindrični motori revidirani su za IAA 1959. Dobili su široku rešetku, a trube prednjeg branika su eliminirane. Mercedes 180 također je dobio snažniji kočioni sustav od Mercedesa 190.
Snaga benzinskih motora povećana je na 68 KS (50 kW). Interno su dobili šifru “b”. Mercedes 180 (interno kodno slovo “c”) nastavio se proizvoditi do listopada 1962., kao Mercedes 180 Dc s dizelskim motorom od 48 KS (35 kW) povećanim na 2 litre. Mercedes-Benz W130 je do 1959. proizveden u 271.197 primjeraka, najviše dizelaša Mercedes-Benz 180 D – 116.485 primjerka, koji je postao taxi ikona.
