Jean Todt rođen je 25. veljače 1946. u francuskom Pierrefortu, kao sin liječnika, poljskog Židova, koji je sa 17 godina doselio u Francusku
Jean Todt se u školi se zainteresirao za relije, nastupajući kao vozač, a i kao suvozač. Premda je bio uspješan u obje uloge, suvozačka je prevagnula. Jean-Pierre Nicolas i Jean Todt su pobjedom na Portugalskom reliju 1971. uspješno startali u timu Alpine-Renault. Potom je promijenio niz vozača s kojima je surađivao.
Među njima su najveća rally imena tog vremena, Rauno Aaltonen, Achim Warmbold, Ove Andersson i nenadmašni Hannu Mikkola, s kojim je nastupao nekoliko sezona u timovima Peugeot i Ford. Vrhunac tog dijela karijere bio je vezan za malu momčad Talbot. Konstantna posada Frequelin-Todt, kao i ludo brzi, ali i nepredvidivi momčadski kolega Henri Toivonen, na sveopće čuđenje osvojili su konstruktorski naslov 1981.
Todtove su organizacijske sposobnosti prepoznate i potkraj ga iste godine Jean Boillot, predsjednik Peugeota, poziva da osnuje i vodi natjecateljski odio tvrtke.
Nakon samo dvije godine razvoja predstavljen je fantastični i svepobjeđujući model Peugeot 205 T16, koji je zavladao mitološkim svijetom Grupe B, ostavljajući protivnicima samo mrvice – 16 pobjeda u 26 nastupa, vozački i konstruktorski naslovi u obje pune sezone, 1985. i 1986.
Po neočekivano nagloj zabrani Grupe B Peugeot se posvećuje maratonskim afričkim relijima i Pikes Peaku, i opet suvereno pobjeđujući, dok je pripreman napad na utrku koja Francuzima ipak znači više od ma koje druge: Le Mans. Peugeot 905 dvaput je pobijedio ondje, a 1992. osvojen je i konstruktorski naslov u utrkama prototipova.
Sljedećim se, logičnim potezom činila formula 1 – Todt je zagovarao ulazak francuske tvrtke s vlastitom momčadi, no tvrtka je odustala od toga (jedini će rezultat biti dugovječan, ali ne baš uspješan motor kojeg su koristile različite momčadi tijekom devedesetih).
Razočaran, Todt prihvaća poziv koji mu je uputio Luca di Montezemolo i sredinom 1993. prelazi u Ferrari. Todtov način rješavanja poslova pridonosio je zdravoj atmosferi u svakoj ekipi u kojoj je radio. Ujutro, rukovao bi se sa svakim radnikom ponaosob. Kada bi god mogao pomoći, rješavao je njihove osobne probleme.
Suprotno uvriježenim navikama, Todt je ugovore s cjelokupnim osobljem dogovarao već početkom ljeta, a ne na kraju sezone, pridonoseći miru i sigurnosti u ekipi. No, nije prihvaćao prosječnost – bilo da je riječ o vozačima koje je angažirao, ili o odjeći koju je nosio, priznavao je samo najbolje.
Ferrari se početkom devedesetih nalazio u rasulu. Kakvu je promjenu donio Todt možda je najbolje opisao Nigel Stepney riječima da je upravo on raspodijelio ljudima radne zadatke, donio red i disciplinu, jasno naznačio kome idu koji zadaci i, najvažnije, usadio ljudima povjerenje u vlastite mogućnosti.
Novo se samopouzdanje osjetilo odmah i u razdoblju od 1994. do 1996. Ferrari je počeo ponovo povremeno pobjeđivati, pogotovo u zadnjoj od tih sezona, kada se momčadi priključio Michael Schumacher.
Nakon toga je, na temeljima koje je Todt izgradio prije dolaska osovine Schumacher-Brawn-Byrne, uslijedilo doba nevjerojatnog uzleta i vladavine Ferrarija, okrunjene sa šest uzastopnih momčadskih i pet vozačkih naslova koje je osvojio Michael Schumacher.
Sve pod dirigentskom palicom ovog Francuza, čovjeka-kompjutora sposobnog u djeliću sekunde u glavi preračunati prosječnom čovjeku nepojmljive nizove brojki.
Čelnik krovne sportske organizacije FIA postaje 2009. (prije njega to je bio Max Mosley), kojom kormilari i danas, premda uz vrlo glasne kritike, posebice od strane onih koji nisu zadovoljni pravcem razvoja Formule 1.
