Na sjeverozapadu Francuske, u okolici grada Le Mans, 26. lipnja 1906., na prvom automobilskom natjecanju na zatvorenoj trasi, putevima ograđenim drvenim konstrukcijama, dužine 103,2 km, pobijedio je Ferenc Szisz automobilom Renault…
Povijest Velikih nagrada počela je 26. lipnja 1906. prvom utrkom, devetom VN Automobilskog kluba Francuske (ACF). Koja, dakako, nije bila prva uopće, jer je već održana jedna Velika nagrada u Pau 1901., odnosno utrka koja se tako zvala.
Ali se ova iz 1906. općenito smatra prvom iz mnogo razloga, te od nje datiramo povijest najpoznatijeg i najpopularnijeg segmenta vrhunskih kružnih utrka na svijetu. ACF je retrogradno proglasio osam ranijih međugradskih utrka svojim Velikim nagradama, pridonoseći time i inače kompliciranom poslu povjesničara automobilizma i pronoseći nadaleko općepoznatu francusku istinoljubivost tretiranju povijesnih činjenica (što, dakako, nije osobitost samo te nacije).
Velika nagrada zapravo je i kreirana iz francuske frustracije. Početkom stoljeća Francuzi su, naime, proizvodili najbolje trkaće automobile na svijetu i uredno pobjeđivali u, recimo, dvije trećine najznačajnijih svjetskih utrka. No vrhunsko je natjecanje onog vremena, Kup Gordona Bennetta, bilo zamišljeno kao borba za prestiž nacija, te su na njegovoj završnoj utrci nastupala po tri automobila iz svake zemlje.
Drugima možda dovoljno, Francuzima daleko premalo – i 1904. i 1905. su izlučne utrke u kojima se biralo francuske predstavnike bile vjerojatno jače od svjetske završnice. Vrijeme pobjednika Ferenca Szisza bilo je 12:14:07.0, a najbrži je krug postavio Brasierov vozač Baras sa 52:25.4. Najveća je brzina na ravnom dijelu izmjerena Sziszovom ‘bolidu’ Renault, a iznosila je 154 km/h.
Uostalom, veliki je Léon Théry na Richard-Brasieru poosvajao i francuske i svjetske utrke u obje sezone, no u ostalim su francuskim tvornicama škrgutali zubima. Jer su njihovi automobili bili bolji od mnogih koji su nastupili u završnoj utrci. Bilo je to otprilike poput odnosa u jačini prvenstva Kenije i svjetskog prvenstva u krosu tijekom zadnjih četvrt stoljeća.
Bio je to najveći sportski događaj sezone: u blizini Le Mansa ograđeni su putevi, posebnim drvenim konstrukcijama zaobiđena naselja, te je napravljena trkaća staza dužine 103,18 km. Konfiguracijom ne baš prezahtjevna, doduše: na čitavoj su stazi postojala samo tri jaka zavoja pa je, recimo, Renault u ime smanjenja težine posve maknuo diferencijale sa svojih automobila.
Na startu su se pojavili gotovo svi značajni francuski proizvođači: Renault, Panhard, Hotchkiss, Lorraine-Dietrich, Darracq, Brasier, Gregorie, Clement-Bayard i Gobron-Brillié, iz Italije su stigli Fiat i Itala, a iz Njemačke Mercedes. Za razliku od kasnijih utrka u Le Mansu (iako, napominjem, staza iz 1906. i današnja nemaju ama baš nikakvih dodirnih točaka), Britance ova prva nije privukla.
Vozilo se tijekom dva dana, ukupno 12 krugova, 32 natjecatelja startali su u razmacima od po 90 sekunda, a drugog dana po prednosti ostvarenoj tijekom prvog dana. Bilo je paklenski vruće, čak 49 stupnjeva, što je doprinijelo katastrofalnim uvjetima na stazi. Katranska smjesa, preteča asfalta, naočigled se topila, a njeni su komadi s kamenjem šibali vozače po licu i rukama, nanoseći im opekline.
Samo je 17 automobila preživjelo prvi dan, a na kraju ih je utrke klasificirano jedanaest. Odlučujućim su se faktorom u samoj utrci pokazale gume – tada su se zamjene obavljale tako da se stara guma prereže nožem, a nova namontira na kotač. Michelin je specijalno za ovu utrku razvio novi sustav, u kojem su gume mijenjane zajedno s kotačem, što je dalo veliku prednost trima momčadima koje su ga koristile: vrijeme potrebno za promjenu gume spustilo se četiri puta.
Druga su značajna Renaultova prednost bili amortizeri, osobni izum Louisa Renaulta. Pobjednik utrke Ferenc Szisz je bio poznat po blagosti prema automobilu i odmjerenom načinu vožnje, što je zajedno s već spomenutim tehničkim inovacijama na njegovom Renaultu donijelo rezultat na stazi: konačnih 32 minute prednosti ispred Nazzara u Fiatu (koji je upravo zahvaljujući Michelinovoj inovaciji u završnici uspio prijeći Clement-Bayard Alberta Clementa.)