Fiat 600, koji je kod nas slavu doživio kao jugoslavenska verzija Zastava 750, popularno zvani Fićo, do 18. studenog 1985. proizveden je u 923.487 primjeraka
Premda bi mnogi željeli frizirati prošlost, najpopularniji i najslavniji automobil svih vremena na našim cestama je – Fićo. Izvedenica od ‘maleni Fiat’ označavala je model Zastava 600/750, koji se po licenci Fiata 600/600 d proizvodio u Kragujevcu.
U početku je to bila samo montaža i to su bili najkvalitetniji primjerci. No i oni koji su se proizvodili kasnije, objektivno nisu bili loši. Dapače. Kad se usporede s aktualnim novitetima, s mnoštvom elektronike, mnogi se s nostalgijom sjećaju jednostavne i pouzdane Fićine mehanike.
O njegovoj kvaliteti svjedoče deseci primjeraka koji još voze ), od kojih su mnogi stariji od četiri desetljeća. Koliko je Fiat 600 bio zanimljiv i napredan za svoje doba pokazuje činjenica da je prva licencna proizvodnja organizirana u njemačkom Neckarsulmu gdje su se do 1970. proizvodili modeli od NSU Prinz do naprednog NSU Ro 80 s wankel motorom. Model koji je kod nas bio poznat kao Fićo, zvao se Jagst 2.
Proizvodio se i u Španjolskoj, kao Seat 600. Tanjug, informacijska agencija bivše države, 18. listopada 1955. objavio je da je u tvornici Crvena zastava u Kragujevcu proizveden i testiran prvi licencno proizvedeni primjerak Fiata 600, novog talijanskog aduta koji je službeno predstavljen 5. ožujka 1955.
Jedan od najslavnijih talijanskih auta svih vremena, kao licencni Fićo (Zastava 600/750), od 18. listopada 1955. do 18. studenog 1985., kragujevačka je Crvena Zastava proizvela u 923.487 primjeraka.
A priča o najslavnijem autu s ovih prostora počela je ovako: u kolovozu 1954. Fiat i Crvena Zastava potpisali su ugovor o tehnološkoj suradnji, te su Fiatovi modeli 1400 i Campagnola u dijelovima dopremani u Jugoslaviju, gdje su od njih sastavljani gotovi automobili. No ta su vozila bila namijenjena državnim službama i vojscii.
Tek će Fiat 600, koji će gotovo odmah dobiti i nadimak ‘Fićo’, čije je sklapanje počelo samo nekoliko mjeseci nakon starta proizvodnje u Italiji, otvoriti put do automobila i običnim ljudima, te postati vozilo koje će motorizirati tada jednu, a danas čak sedam država na istom prostoru.
Zanimljivo je primijetiti da je koncepcija bila inspirirana slavnim modelom Volkswagen Buba. Karoserija u stilu bumbara, koristila je koncepciju stražnjeg pogona, s motorom, mjenjačem i diferencijalom smještenim straga, što je uvelike odredilo njegovu budućnost na cesti. Osnovna verzija nije bila osobito stabilna, ali je imala izvrsna svojstva izvan ceste, gotovo kao terenac.
Na blatu i snijegu, Fićo je mogao ići i tamo gdje su drugi automobili zapinjali. Zanimljiv je bio motor – redni četverocilindraš kompaktne i čvrste izvedbe postigao je uspjeh i slavu kakve nitko nije slutio. Fiat 600 je uveo motor serija Fiat 100, 4-cilindraš OHV koncepcije, obujma 633 ccm i snage 21,5 KS. To je bilo dovoljno za brzinu od 100 km/h, što je prije pola stoljeća bio respektabilan rezultat.
Ipak, ubrzo su se javili zahtjevi za snažnijim motorom te je obujam povećan na 767 ccm, a najveća brzina na 110 km/h. Taj model, koji je dobio oznaku Fiat 600 D (usprkos znatno većeg obujma) bio je podloga za licencnu proizvodnju iz Kragujevca i njegova je izvedba poznata brojnim našim meštrima.
Bucmasti automobilčić, čija je jednostavna osnovna koncepcija inspirirana legendarnom ‘bubom’ najprije je motorizirala Apeninski poluotok, a potom i ‘sve narode i narodnosti’ na Balkanu. Naknadno je iz tog motora napravljena čitava serija motora. Obujam je najprije povećan na 847 ccm, a potom na 903 ccm i ta je verzija bila najpopularnija među svim izvedenicama modela Fiat 600. Ugrađivao se u desetke talijanskih modela.
Nakon osnovnog modela Fiat 600, stigli su Fiat Multipla, Fiat 850, 850 Special, 850 Sport, 850 Sport Coupe, 127, Panda, Uno, Cinquecento i Seicento. Osim Fiata, taj motor koristili su Autobianchi A112, Seat Marbella i Ibiza te Zastava 750, 850 i Yugo 45. U posljednjoj verziji za Fiat Seicento, koja se proizvodila do 2003., obujam mu je, radi porezne granice od 900 ccm, smanjen na 899 ccm.
To je jedan od deset najuspješnijih benzinskih motora europske automobilske industrije, a ukupno je proizvedeno čak 15,5 milijuna primjeraka svih serija. Fiat 600 zamišljen je kao gradski automobil i tome su prilagođeni njegovi gabariti – bio je dugačak 321 ccm, a širok 138 cm. Nije bio osobito siguran u sudaru, a posebice je bio zanimljiv po vratima koja su se otvarala u kontra smjeru, prema naprijed.
To je olakšavalo ulaz u unutrašnjost, ali je pogoršavalo sigurnost. Bilo je slučajeva kad su se vrata otvorila tijekom vožnje. Dorađeni model 600D dobio je pojačan motor i blago dorađenu karoseriju, koja je produžena za 7,5 cm. Istodobno je masa povećana za 14 kg. Unutrašnjost je bila spartanski opremljena, a imala je sve bitno za prijevoz četvero putnika i njihove prtljage. Za standarde 1960-ih i 1970-ih sasvim dovoljno…
Najveća novost uslijedila je 1964., kad je Fiat 600 dobio normalna prednja vrata. Nije to bila zadnja dorada, jer je 1965. Fićo dobio podebljana prednja svjetla i takvog ga poznajemo do kasnih 1980-ih. Za svoje doba,
Fićo je imao neovisan, odnosno poluneovisan na sva četiri kotača. Prednji dio oslanjao se na poprijeko ugrađena lisnata opruga, koja ima i ulogu stabilizatora. Straga je imao oscilacijsku osovina (u njemačkoj nomenklaturi Pendelachse), koja je bila tada vrlo popularna.
Osnovna verzija, posebice s lošim gumama Tigar, nije se proslavila po stabilnosti, posebice na skliskoj cesti. Najviše problema bilo je u području pozitivnog bočnog nagiba, kad su kotači bili nagnuti prema unutra. No spušteni Fićo, posebice s malo otvrdnutim ovjesom, bio je druga priča. Tada su stražnji kotači bili zakrenuti prema vani, što je osiguravalo uvjerljivu stabilnost.
Tome su posebice pogodovale široke sportske gume i takvog Fiću poznajemo iz mnogih sportskih utrka. Brzo se uvidjelo da je takav Fićo izvrstan medij za sportske dorade, koje su se uskoro počele nizati kao na traci. Mnogi su podizali poklopac motora, radi poboljšanja izgleda i hlađenja, a na trkama se to radilo radi poboljšanja aerodinamike
To je uvidio slavni tuner Carlo Abarth i 1956. počinje priča o jednom od najzanimljivijih malih sportskih automobila – predstavljen je nabrijani Fiat 600, koji je nosio oznaku Fiat 750 Abarth. Njegova snaga od 42 KS omogućavala mu je najveću brzinu od 136 km/h, a ubrzo je pojačan na 50 KS, što mu je najveću brzinu povećalo na 150 km/h.
Tek potom slijedili su uspješni modeli, koji su proslavili Fiat i Abarth – najprije je 1961. predstavljen 850 TC Abarth, koji je u startu imao 52 KS. Uslijedile su brojne dorade i pojačanja te je na koncu napravljen model 850 TCR, koji je razvijao 90 KS. Taj je model je žario i palio u svojoj klasi, osvojivši desetke nacionalnih prvenstava širom Europe.
No, pravu je slavu postigao model Abarth 1000 TC, kojemu je motor povećan s 982 ccm. U prvoj verziji iz 1961. razvijao je 68 KS, a potom je, do 1971., pojačan na čak 112 KS pri 8200/min. Bilo je to u modelu 1000 TCR, koji je uz pomoć mjenjača s pet stupnjeva jurio do brzine od 215 km/h. Bio je iznimno popularan na brdskim i uličnim utrkama. Na splitskom asfaltu početkom 70-ih proslavio ga je Đani Šverko.
Premda je Carlo Abarth napravio i snažnije automobile, bio je to najslavniji model. Na vrhuncu uspjeha došlo je vrijeme za smjenu, taman kad je u pripremi bio još snažniji model sa, za to vrijeme nevjerojatnih 127 KS iz obujma od jednog litra. Fiat 600, odnosno Fićo, bili su kao stvoreni za sportske dorade, a najslavniji bio je Abarth 1000 TC sa 112 KS, koji je postizao 215 km/h
Jednako kao i sportski Abarth zanimljiv je bio model Multipla, s tri reda sjedala. Bio je neobičan po kombijevskom prednjem dijelu i stražnjem, koji je zadržao izvoran Fićin izgled. Prva verzija napravljena je već 1956. i postigla je velik uspjeh. Sredinom 70-ih taj je model dobio pravu, kombijevsku izvedenicu (oblika kvadra), koja je bila popularna i na našim cestama.
Zanimljivo, nije se proizvodila u Kragujevcu, nego u Somboru, a posljednji primjerak napravljen je 1989. godine. Fiat 600 se u Torinu je proizvodnja zaključena 1969. i tada su počele pripreme za proizvodnju modela s prednjim pogonom – Fiat 128, koji je kod nas bio poznatiji kao licencna Zastava 101, i izravni nasljednik 127, iz kojeg je kasnije izveden Yugo 45. U Torinu je proizvedeno ukupno 2,7 milijuna primjeraka, a proizvodnja je nastavljena u Španjolskoj i Kragujevcu.
Seat 600, koji je poznat i po izvedbi s četvorim vratima, proizvodio se do 1973. Tek tada zahuktala se proizvodnja u Kragujevcu. Zastava 750, odnosno Fićo, 1974. dobiva “luksuznu” verziju Luxe. Jasno, radilo se tek o debljim navlakama, upaljaču za cigarete i još pokojom sitnicom. Popularnost Fiće potvrđuju okupljališta fanova ovog slavnog automobila, za kojeg mnogi stari vozači tvrde da je najbolji auto kojeg su vozili…
Ubrzo su stigli novi modeli. Posebice je zanimljiv bio model Zastava 750 S iz 1978., koji je istiskivao 30 KS i postizao već uvažavajućih 120 km/h. Još brža (125 km/h) bila je Zastava 850, koja je razvijala 32 KS. Bilo je to vrijeme kad je Fićo postizao brojne sportske uspjehe, a najpopularnija je bila “nacionalna klasa 785”.
Bila se to verzija probušena na treću, posljednju doradu za generalni popravak, kad su ugrađivani veći klipovi. No, popularniji su bili elitniji sportski modeli Abarth, u klasama 850 i 1000, koje je već vozila sportska elita. Svi su ti modeli imali podignuti poklopac motora. To, primarno, nije bilo zbog hlađenja motora (premda ga je poboljšavalo), nego zbog poboljšavanja aerodinamike.
Ovisno o modelu, to je povećavalo brzinu za 3 do 5 km/h. Usto je i osiguravao opasan sportski izgled. Početkom 80-ih, s uvođenjem prvih antiinflacijskih programa, koji su zabranjivali povećanje cijena, stiže niz “novih” modela. Model L postaje LE, model S – SC. Radilo se tek o nekoliko kozmetičkih sitnica, kojima se na mala vrata povećavala cijena. Tako je posljednji Fićo proizveden sredinom 1986., nosio oznaku Zastava 850 SC…
Zastava 750 se koristila u brojnim službama bivše države: policiji (miliciji), autoškolama, auto klubovima (pomoć na cesti), serviserima (sa sandukom za alat i dijelove na mjestu stražnjih sjedala.
VICEVI O FIĆI*
* (šaljivi, ali nerealni i zlonamjerni, op.a.)
Zašto vozači Fiće sigurno idu u raj?
– Jer su s njime već bili u paklu!
Zašto vozači Fiće nikada ne nose autokartu?
– Ne mogu ni ići daleko, pa ne mogu ni zalutati.
Mnogi ne znaju da je Fićo, u stvari, projektiran za pet osoba…
– Jedna ga vozi, a ostale guraju…
Što treba učiniti kad Fićo prokuha?
– Prestati ga gurati i pustiti da se odmori.
