Premda je bio napredan i prvi Renault s poprečno postavljenim motorom, 14 se pretvorio u noćnu moru i predmet sprdnje…
Autori: Dino Milić-Jakovlić i Željko Marušić
Nazvati automobil proizveden u otprilike milijun primjeraka promašajem na prvu se loptu može činiti nelogičnim. Ali ako je riječ o tržišnoj uzdanici najvećeg francuskog proizvođača u najprodavanijoj klasi, stvari počinju poprimati drukčiju perspektivu.
Posebice znamo li da su drugi modeli tvrtke Renault mahom ostvarivali višemilijunske naklade, kao i da spomen ovog automobila među starijim poznavateljima, poglavito mehaničarima, dovodi do neizbježnog kolutanja očima i prisjećanja kako je to bio iznimno loš model, najčešće trajno sparkiran pokraj ceste ili na neki auto-otpad nakon samo nekoliko godina eksploatacije, čak i u krajevima koji su bili skloni svakakvu motorizaciju održavati na životu desetljećima, poput naših.
Renaultu 14 takva sudbina nije bila suđena, niti se sviđao ljudima dovoljno da im bude izbor prije nego Volkswagen Golf ili Opel Kadett, niti se moglo boriti s temeljitim prohrđavanjem. Renault je razvijao ovaj model desetak godina i polagao mnogo nade u njega, inicijalne kritike nisu bile ni toliko loše, no ubrzo su i kupci i novinari pokazali palac dolje.
Danas su sva sjećanja na model koja možete pronaći po internetu uglavnom loša, a mlađe generacije ni ne znaju za njega, jer ih je preživjelo iznimno malo. Nedavna pojava slike jednog riječkog primjerka na jednom našem forumu o starim automobilima izazvala je čuđenje mnogih, čak i u konkurenciji ne baš kvalitetnih istočnoeuropskih vozila upravo se ovaj nesretni Renault smatra nečim što je već odavno moralo istrunuti ili biti bačeno na otpad.
Predstavljanje modela 1976. na pariškom Place des Invalides nije bilo toliko poražavajuće, iako odabir žute boje za sve predstavljene primjerke nije bio baš najsretniji izbor za svjež, moderan i zaobljen dizajn R14. Francuski odgovor na tržištem harajući Volkswagen Golf imao je za Renault već uobičajen prednji pogon, no po prvi puta u sprezi s poprečno postavljenim motorom. Automobil je nedvojbeno imao iznenađujuće mnogo prostora u unutrašnjosti za svoje relativno skromne vanjske gabarite, a dizajn se činio obećavajuće zanimljivim i svježim.
Doduše, u tom trenutku bilo je teško pretpostaviti da će samo za nekoliko godina ravne, geometrijske linije u potpunosti zavladati svijetom, čineći obli R14 nekako zastarjelim. Dok će ga istovremeno tada moderni elementi poput plastičnih branika učiniti dugoročno nezanimljivim ljubiteljima klasičnih automobila – zapravo i danas se nerijetko ta linija podjele na klasično i ‘prenovo’ povlači upravo s promjenom klasičnih metalnih, kromiranih branika u plastično-gumene.
Renault je u ne baš posve originalnoj reklamnoj kampanji (Volkswagen je Bubu u Americi reklamirao kao ‘limun’ u možda i najpoznatijoj kampanji za neki automobil) usporedio R14 s kruškom, što je kasnije, kada je otkrivena sklonost koroziji, dovelo do davanja pogrdnog naziva ‘trula kruška’. Zapravo, u Francuskoj je ovaj model i danas poznat pod nadimkom kruška, dijelom i zbog igre riječi – isti izraz, naime, u žargonu označava i naivne ljude. Poput onih koji su kupili Renault 14.
Pokretao se Peugeotovim motorom obujma 1218 ccm i snage 57 KS (L, TL i GTL), odnosno 69 KS (TS) izvedenim iz motora od 1130 ccm sa 55 KS, konstruiranom 1965. za Peugeot 204. Zadržan je provrt od 75 mm, a hod je povećan sa 64 na 69 mm. Kako bi povećali elastičnost, 1980. je tom motoru hod povećan na 77 mm te je dobiven obujam 1360 ccm, kojeg je PSA-ov motor (koristio se i u dizelskoj izvedbi) zadržao do 2017., kad je 4-cilindraš 1.4 ugašen
Renault 14 je raspolagao sa 60 i 71 KS, dobio je i 5-stupanjski mjenjač (u osnovnoj verziji doplatno, a u snažnijoj serijski), ali ni to nije bitno poboljšalo dojam. I dalje se govorilo da je to neuzbudljiv i anemičan automobil nedovoljno klasičnog dizajna, loše kvalitete izrade i s čitavim nizom iritantnih problema za vlasnike: automobili su teško palili po kišnom vremenu, a pokazivač temperature motora je bio tako nespretno smješten iza mjenjača da se znalo dogoditi da se motor pregrije naprosto zbog neprimjetnosti pokazivača.
Dakako, nepošteno je tvrditi da je Renault 14 bio uistinu toliko gori od drugih suvremenika, no loš glas daleko se čuje, a modelu su nedostajale i sportska inačica, koja bi popravila image, kao i dizelska, koja bi popravila štedljivost i upotrebljivost. Proizvodnja je zaustavljena 1983., nasljednikom možemo smatrati konzervativniji Renault 11, a iščeznuće R14 s cesta bilo je neuobičajeno temeljito.
Čak i danas, četrdesetak godina kasnije, model gotovo da nema poklonika, skoro ga je nemoguće vidjeti u prometu čak i u Francuskoj, a kamoli drugdje. Nije stekao popularnost ni u arapskom svijetu, tom tradicionalnom utočištu umornih francuskih vozila. Možda je baš ta nevoljenost razlog da se pronađe i restaurira neki primjerak, onako u inat svim mrziteljima modela.
