Alberto Ascari je 22. svibnja 1955., na VN Monaka u Montu Carlu, izlaskom iz tunela izgubio kontrolu i, u jednom od najspektakularnijih incidenata u povijesti utrka, odletio u more…
Foto: s lijeva Luigi Villoresi, Alberto Ascari, Eugenio Castellotti i Vittorio Jano
Začudo, osim slomljenog nosa ništa se lošeg nije desilo i Ascari je već četiri dana kasnije ponovo bio za volanom – u Monzi je odlučio isprobati Castelottijev sportski Ferrari.
Na mjestu gdje se danas nalazi poznata Variante Ascari iz nerazjašnjenih je razloga, vjerojatno povezanih s gumama, sletio s piste. Preminuo je trenutno.
U bizarnom post scriptumu razočarani je Gianni Lancia odlučio napustiti utrke, poklonivši sve bolide i dijelove tvrtki Ferrari, koji će ih uz stanovite modifikacije dovesti do žuđenog uspjeha i titule prvaka, koju je 1956. osvojio Juan Manuel Fangio.
Albertov otac, Antonio Ascari, poginuo je 26. srpnja 1925, dva tjedna prije 37. rođendana. Živio je 13.463 dana. Alberto Ascari poginuo je 26. svibnja 1955., dva tjedna prije 37. rođendana. Živio je 13.466 dana, samo tri dulje od oca!
Najfascinantnije se zapitati zašto je Alberto odlučio uopće sjesti u taj nesretni Ferrari (obojica su poginula u automobilima proizvođača s kojim su doživjeli najveće uspjehe).
Poznato je naime da je Alberto Ascari u žestokoj konkurenciji bio najpraznovjerniji vozač u čitavoj povijesti Formule 1. Nebrojeno je puta odbijao voziti ili, u svakodnevnom životu, mijenjao pravac puta ako bi mu crna mačka prešla ispred automobila.
Smatrao je određene brojeve nesretnima i nikada nije želio nastupati s njima, tražeći od organizatora utrke da ih promijene: 13, 17, svi brojevi s jednakim znamenkama… 22 je smatrao nesretnim zbog broja krugova koje je njegov otac odvezao u posljednjoj utrci, a 26 zbog datuma njegove pogibije (možda i zato što je to dva puta 13).
Prihvatio je ipak broj 26 na nesretnoj utrci u Monacu, održanoj 22. u mjesecu! Prihvatio je i neobavezni test 26. u mjesecu, premda ga nitko nije silio na to. Još intrigantnije poginuo noseći Castelottijevu, posuđenu kacigu!
Tijekom čitave karijere, Alberto je posesivno čuvao i pazio svoju blijedoplavu kacigu. Nakon što ju je jednom prigodom neki od tifosa bez Ascarijeva znanja odnio kao suvenir, dao je oglas u novine i nije nastupao dok ista nije pronađena.
Kad bi je neki od mehaničara greškom odložio na pogrešan način, tjemenom nadolje, Ascari bi prekinuo trening i odbio dalje voziti toga dana… Pa ipak, odlučio je provesti nekoliko krugova bez nje, na nesretan datum, samo četiri dana nakon teške nesreće?
Neobjašnjivo…
Jedan od popularnih dijelova mitologije o prokletstvu Ascarijevih govori kako je i Antonio na dan svoje smrti prvi puta nastupao s posuđenom kacigom, ali moramo priznati da u ozbiljnoj literaturi nismo pronašli ni na kakav spomen o tome detalju, pa ga spominjemo usput, premda bi se, ako je točan, savršeno uklopio u priču.
Stoga nije naodmet spomenuti još jednu bizarnu koincidenciju vezanu s Albertom: u čitavoj je povijesti VN Monaka samo dvojici vozača uspjelo sletjeti u more – i obojica su prošla više-manje neozlijeđeni, no ne zadugo. Alberto Ascari je poginuo točno četiri dana, a simpatični Australac Paul Hawkins u dan točno četiri godine nakon ‘kupanja’ u monegaškoj luci.
Ah da, ako ste sumnjali: ‘Hawkeye’ je poginuo 26. svibnja 1969, a u more sletio istog datuma 1965. – upravo na desetu obljetnicu smrti Alberta Ascarija!
