Fiat Uno, kultni nasljednik modela Fiat 127, jedan je od najuspješnijih malih automobila u povijesti, pionir dizelaša i turbopunjača u B-segmentu te motora proizvedenih robotizirano (Fire)
Junak iz vremena kad je Fiat bio ‘zakon za mališane’, u dvije generacije do 2002. proizveden u 8,8 milijuna primjeraka. Jedan od najuspješnijih talijanskih automobila svih vremena, Fiata Uno, predstavljen je 20. siječnja 1983. u Cape Canaveralu, jer se očekivao svjetski uspjeh.
S 8,8 milijuna proizvedenih primjeraka, od 1983. do 2002., najuspješniji je model u povijesti marke Fiat, a ako se modelu Fiat 124 pribroje ruske licencne verzije Žiguli – Lada na drugom je mjestu. Zamijenio je također vrlo uspješni model Fiat 127, osvajača titule ‘Europski automobil 1972. godine’, na čijoj je osnovi 1980. napravljen Yugo 45.
Fiat Uno je ponio ime slavnog modela Tipo Uno iz 1910. i ukupno je proizveden u 8,8 milijuna primjeraka. U povijesti automobila to je osma po veličini serija na jednoj platformi.
Krajem 1983. osvojio je titulu ‘Europskog automobila 1984. godine’, što mu je bio snažan ‘vjetar u leđa’. Europski su mu novinari udijelili 346 bodova te je ‘tijesno’ pobijedio ispred izravnog konkurenta Peugeot 205 s 325. Zanimljivo, trećeplasirani Volkswagen Golf ‘Dvojka’ dobio je 156 bodova. Do 1995. proizvodio se u matičnom Fiatovom pogonu, od 1992. do 2000. na Filipinima, a od 1995. do 2003. u Maroku.
Za nas je posebno zanimljiva proizvodnja od 1995. do 2002. u Poljskoj, a u Južnoj Americi Uno se proizvodio od 1983. do 2010. Potom se to ime na južnoameričkom tržištu (New Uno) koristi za novi model na bazi prethodnog modela Fiat Panda. Kokpit je bio funkcionalan i ‘razigran’, osnovni model Fiat Uno 45 imao je 4-stupanjski mjenjač, a Fiat Uno 55 hvalio se preciznim 5-stupanjskim.
Fiat Uno je bio suvremen auto za svoje doba, a dizajnirao ga je Giorgetto Giugiaro. Imao je koeficijent otpora zraka 0,33, što je i danas dobro za nižu klasu, a 1989., ‘peglanjem’ prednjeg dijela, snižen je na samo 0,30, rekordnih za male aute. U prvoj seriji Fiat Uno 45 i Fiat Uno 55 pokretao se benzincima 903 ccm/45 KS (stari OHV s tri ležaja radilice) te 1116 ccm/55 KS (noviji OHC, s pet ležaja radilice).
Riječ je o poznatim motorima Fiat, čije su se licencne izvedbe ugrađivale u “naše” slavne modele Yugo 45 i Zastava 101. Opremao se i dizelašem Fiat Uno 45 D obujma 1301 ccm i snage 45 KS, koji se nije pokazao trajnim i pouzdanim. Fiat je probleme s trajnošću dizelaša riješio tek krajem 80-ih,
Velik je pomak napravljen krajem 1985., kad je uveden benzinac FIRE (Fully Integrated Robotized Engine), obujma 999 ccm i snage 45 KS, ugrađen u Uno 45 Fire
Zbog razmjerno male mase (740 kg) čvrstoća i solidnost nisu mu bile vrline, ali Uno 45 Fire bio je razmjerno temperamentan – mogao je potegnuti 145 km/h i do stotke ubrzati za 16 s. Prosječno je trošio povoljnih 6,4 l/100 km.
Taj je model bio najčešći na našim cestama. Potom su uvedeni benzinac 70 S, 1301 ccm/72 KS, turbobenzinac sa Singlepoint ubrizgavanjem Fiat Uno Turbo I.E., 1301 ccm/105 KS (bila je to već ‘jurilica’, najveće brzine 200 km/h i ubrzanja do stotke za 8,3 s).
U ponudi je bio klopotavi dizelaš Fiat Uno 60 D, 1697 ccm/58 KS, dobrih performansi (155 km/h, 15,9 s) i ne baš uzorne potrošnje od 6,2 l/100 km. Vrijednost koncepta Fiat Uno potvrdio se činjenicom da se nastavio proizvoditi dugo nakon što je 1993. stigao njegov nasljednik Fiat Punto.
