Emilio Giuseppe ‘Nino’ Farina, rođen 30. listopada 1906. u Torinu, je 3. rujna 1950. trijumfirao na VN Italije, na stazi Monza, koja je donijela razrješenje prvog Svjetskog prvenstva vozača u Formuli 1, kojim je otpočela suvremena era europskog i svjetskog automobilizma…
Bila je to sedma i posljednja utrka sezone u kojoj su dominirali vozači tima Alfa Romeo. Čak trojica njih mogla su osvojiti titulu: Fangio je imao 26 bodova, Fagioli 24, a Farina 22. No priča vikenda bio je novi Ferrari s motorom 4.5, u kojem je Alfa Romeo napokon dobio dostojnog takmaca, što se vidjelo već na treninzima. Dok se nitko od ostalih vozača nije uspijevao spustiti ispod dvije minute po krugu, Ascari je vozio 1:58.8, a Fangio 1:58.6.
Dvojica najboljih vozača tog, a možda i svih vremena počeli su pokazivati da su klasa za sebe, no u utrci će se stvari ipak razvijati drukčije. Fangio će odustati čak dvaput, prvo s vlastitim, a potom s automobilom kojeg je preuzeo od Taruffija. Ascarijev Ferrari također neće izdržati iscrpljujuću utrku, koju će završiti samo 7 od 26 bolida.
Ascari će ipak podijeliti drugo mjesto, preuzevši bolid kojeg je vozio Dorino Serafini, vozača koji je tako u jedinom prvenstvenom nastupu stigao drugi. Nino Farina će pak na samom startu preuzeti vodstvo, održavati ga najvećim dijelom utrke i pobjedom postati prvi svjetski prvak.
I zanimljivo, jedini koji je naslov osvojio pred vlastitom publikom, na domaćoj Velikoj nagradi. Fagioli je završio treći, a bodove su još, premda s čak pet krugova zaostatka, osvojila i dva vozača tima Talbot-Lago, Rosier i Étancelin, ovaj potonji u dobi od 54 godine, što ga čini najstarijim osvajačem bodova ikada.
Giuseppe ‘Nino’ Farina, prvi prvak Formule 1, poginuo je 30. lipnja 1966.
