Statistika najbolje pokazuje kakvo je stanje sigurnosti na našim cestama: u Njemačkoj, s 83 milijuna stanovnika, u 2021. je na cestama poginulo 2450 osoba, pa je po tom razmjeru u Hrvatskoj, s 3,9 milijuna, trebala biti 115. A bilo ih je 292, dva i pol puta više!
Hrvatska, doduše ima znatno veći udio tranzitnog i turističkog prometa, ali istodobno njemački vozači prosječno prolaze 40 posto više kilometara. Usto je statistika smrtnosti na našim cestama (75 poginulih godišnje na milijun stanovnika), realno i gora, jer je dio mlađe populacije, prometno najaktivnije, uključene u statistiku, na radu u inozemstvu.
Hrvatska je po razmjernoj smrtnosti na cestama, u proteklih desetak godina gotovo redovito 60 posto iznad prosjeka Europske unije!
Gdje griješimo? Dovoljno je otići na prvu benzinsku crpku ili šoping cestar. Po sigurnosti od krađe, a gorivo i roba uzima se slobodno, na razini smo najuređenijih zemalja Europske unije. Krađe su zanemarive, a “slučajno” vlasnici tih gospodarskih subjekata su stranci.
Postoje li upozorenja da se uliveno gorivo treba platiti prije napuštanja benzinske crpke, odnosno da se uzeta roba treba prikazati na blagajni, a ne negdje sakriti? Treba li dodatno građane upozoravati na to, trebamo li o tome provoditi dodatne edukacijske programe, postavljati jumbo plakate, čak izdavati dodatna upozorenja na tim lokacijama? Ne! Sigurnost je zajamčena spoznajom svih koji bi se usudili na protuzakonito ponašanje (krađu) da će, sasvim izvjesno biti uhvaćeni.
U prometu je drukčije? Ne, isto je. Naši vozači, čim dođu na slovenske ceste, u pravilu voze striktno po propisu, skidaju nogu s gasa, a da ih pritom nitko nije dodatno educirao, čak ni upozorio na granici. Vrijedi isto pravilo kao pri točenju goriva. Ako se prekrše prometna pravila, pogotovo ako se dođe u zonu kaznene odgovornosti (obijesna vožnja), sasvim izvjesno bit ćete kažnjeni!
Polazište u budućoj prometnoj strategiji treba biti sljedeća neosporna činjenica: u vožnji po prometnim propisima nesreće se, u pravilu, ne događaju.
Dodatne škole sigurne vožnje stoga su nepotrebne (potiču ih, iz financijskih razloga, određene interesne skupine), iz tri bitna razloga:
– nesreće mladih vozača u pravilu se ne događaju zbog njihovog manjka prometnog znanja i vještine vožnje, nego zbog obrasca lošeg ponašanja: namjernog kršenja prometnih propisa, kako bi se dokazali okolini. Ne treba dodatna škola vožnje da bi mladi vozači znali da gdje je 50 ne smiju voziti 100, da kad se upali žuto svjetlo ne smiju dati gas nego kočiti, a pogotovo da ne smiju proći kroz crveno, da ne smiju pretjecati preko pune linije i da na zebri trebaju propustiti pješake. Pogotovo da ne smiju piti i voziti, koristiti nepropisno mobitel. To znaju sve normalne osobe u prometu, i trebalo bi se podrazumijevati izdavanjem vozačke dozvole.
– učenje kako obuzdati vozilo kad počne proklizavati, u normalnom prometu, a pogotovo na skliskom, je promašeno, jer to uključuje situacije kad je vozač već prekršio prometne propise, prvenstveno obvezu prilagodbe brzine uvjetima (članak 51. stavak 1 Zakona o sigurnosti prometa na cestama, za koji se kazna upravo povisuje s 500 na 1000 kn), a povezano je često s prekoračenjem brzine (čl. 53., u naselju, odnosno čl. 54., izvan naselja). Usto, kad vozač, kršenjem prometnih propisa, dovede vozilo u gubitak dinamičke situacije, što je često povezano i s pogoršanim uvjetima prianjanja (gume, asfalt), situacija je, najčešće, nepopravljiva, izgubljena.
– promicanje učenja vožnje uz proklizavanje, može imati i suprotne efekte, jer pokazuje da osnovna prometna pravila nisu dovoljna ( jesu!), a problemi takve vrste događaju se tek kršenjem osnovnih prometi propisa. Usto to mlade vozače može potaći da tako voze i pokazuju “znanje”, pogotovo ako je inspirirano medijski isticanim driftanjima, uz vrištanja poznatih osobama. Mnogi mladi vozači neće tako poželjeti voziti na poligonima, stazama, jer, prvo, to nije “fora” i ne mogu se isticati okolini, a drugo za to treba izdvojiti dodatno vrijeme i novac. Tako će se željeti ponašati u običnom prometu, što potvrđuju aktualne nesreće.
Dakle, kako bi se povećala sigurnost cestovnog prometa treba:
1. Uvesti sustav mjera u prometu i pravosuđu, kako bi se povećala izvjesnost kažnjavanja – dakle, da se za prometni prekršaj izvjesno slijedi kazna, kao u Sloveniji, Italiji, Njemačkoj… Treba iskoristiti mogućnosti koje su nam postale dostupne tehnološkim napretkom (sustavni nadzor brzine i ponašanja u vožnji). Usto treba riješiti da se ono što policija procesuira ne može “razvodnjeti” kroz pravosuđe (dosad su puno pomogli mediji). Posebno, uz poznate probleme s učinkovitošću i pravednošću pravosuđa, treba riješiti da osobe koje ne mogu platiti kaznu to moraju odraditi kroz zatvorsku kaznu i humanitarni rad
2. Za mlade vozače uvesti ograničenje snage motora automobila od 70 kW (95 KS) te izdavanje privremene vozačke dozvole – velika snaga potiče i omogućava mladim vozačima kršenje prometnih propisa, a posjedovanje samo privremene vozačke dozvole (dvogodišnje) motiviralo bi ih na obazrivije ponašanje u prometu te dosljedno poštivanje prometnih propisa, zbog rizika da izgube pravo dobivanja trajne vozačke dozvole
3. Poboljšanje stanja voznog parka – treba promicati kroz dva načina: Prvo, poticanjem kupnje novih sigurnih vozila, kroz smanjenje i ukidanje trošarine te penaliziranje starih i nesigurnih (progresivno ovisno o snazi) kroz dodatnu sigurnosnu pristojbu na autoosiguranje koja bi se uplaćivala u program sigurnosti cestovnog prometa. Drugo: uvođenjem obveze korištenja zimskih guma od 15. studenoga do 15. travnja, za cijelu Hrvatsku, uz poticajne mjere (povrat PDV-a iz računa za servisiranje) tijekom prvih pet godina mjere. Gume su za aktivnu sigurnost najvažnije – dobre gume i bez ESP-a pomažu, a ako su gume loše, ESP je beskoristan.
4. Poboljšanje cestovne infrastrukture – treba se fokusirati na poboljšanje kvalitete i izvedbe asfaltne površine na kritičnim dionicama, postavljanje uspornika i ograda te uklanjanje krutih objekata u zonama izlijetanja. U takvim uvjetima ograničenje brzine smije biti najviše 50 km/h. Poseban su problem u sjevernijim dijelovima Hrvatske betonski prilazi i mostići preko većih uzdužnih odvodnih kanala uz ceste.
Prva je mjera najvažnija, povećanjem izvjesnosti kažnjavanja za teške prometne prekršaje riješili bismo 90 posto svih sigurnosnih problema na hrvatskim cestama! Fokusirajmo se na to.
