James Clark Jr. rođen je 4. ožujka 1936. u škotskom selu Kilmany, a poginuo 7. travnja 1968. na utrci Formule 2 (!), stazi Hockenheimring
Kao peto dijete i jedini sin u farmerskoj obitelji već je u mladosti počeo pokazivati, na užas obitelji, interes za autoutrke. Ranim je nastupima u timovima Sunbeam–Talbot i DKW skrenuo pozornost na sebe i počeo s velikim uspjehom voziti za lokalni škotski tim Border Reivers. Isprva bio je skloniji utrkama sportskih automobila i prototipova, smatrajući jednosjede otvorenih kotača prenesigurnima.
Ironično, kasnije će se njegovi prioriteti posve promijeniti, pa će poginuti 1968. nastupajući u relativno beznačajnoj F2 utrci, kojoj je dao prednost nad utrkom sportskih automobila na stazi Brands Hatch. Prije prelaska u Lotus, momčad s kojom je njegova legenda neraskidivo povezana, neko je vrijeme bio tvornički vozač tima Aston Martin, što je pored sportskih automobila uključivalo i njihov neslavni pokušaj izgradnje bolida Formule 1.
Od 1960. pa sve do smrti Jim Clark vezao za jednu osobu i jedan tim. Colin Chapman i Lotus bili su mu okosnica karijere, a Chapman mu je postao i najbolji prijatelj. Chapman je usmjeravao i oblikovao momčad vodeći računa da je Clark No.1. Innes Ireland dobiva otkaz i uz Škota dolaze drugorazredni vozače – ne zato što je smatrao da je Clark sve što treba za pobjedničku strategiju, a ostali su, praktički, ‘vodonoše’.
Nakon perioda učenja i prilagodbe Formuli 1, uslijedio je period dominacije – 1963. i 1965. Clark je dominantno osvojio naslove svjetskog prvaka, dok je iste u sezonama 1962. i 1964. izgubio tek zbog mehaničkih kvarova u posljednjim utrkama sezone. Po ukidanju jednoipollitrene Formule 1 i prelaska na motore dvostruko većeg obujma, Lotus se nije snašao. U nedostatku odgovarajućeg motora bili su posve nekonkurentni sve do predstavljanja i uhodavanja novog, posebno za njih naručenog motora Ford-Cosworth DFV, tijekom sezone 1967.
Činilo se da slijedi novo razdoblje Clark dominacije, no njemačka se šuma ispriječila između njega i toga. Poginuo je 7. travnja 1968. na utrci Formule 2 (!) na stazi Hockenheimring, kad se njegov Lotus zabio u stablo. Stradao je nesretnim spletom okolnosti, jer je prvotno trebao nastupiti u utrci 1000 km Brands Hatch. Ali, zbog ugovornih obveza s Firestoneom, odabrao je, tada nižerangiranu, utrku za VN Njemačke. Sudbina… Naslov 1968. osvojio je drugi vozač tima Lotus, Graham Hill, pa možemo samo pretpostavljati koliko bi ih Clark još poosvajao, da je poživio.
U trenutku smrti je s 25 pobjeda i 33 pole positiona (iz 72 starta) držao pripadajuće rekorde. Nije nemoguće da bi u narednih nekoliko sezona te brojke dostigle Schumacher razinu. Sukladno onodobnim običajima, Clark je nastupao i u nizu drugih tipova utrka, podjednako uspješan u svima. Iz pet vrlo impresivnih pokušaja 1965. je osvojio i Indy 500, kad je vodio u 190 od 200 krugova. Ukupno je ondje u vodstvu proveo 298 krugova. Zabavna je njegova priča, kako je tijekom pobjedničke vožnje 1965., svaki put kada bi prošao ciljnom linijom, u glavi čuo zvuk blagajne – krug proveden u vodstvu tada značio 150 dolara nagrade.
Legendarne su i njegove vožnje nabrijanom limuzinom Ford Cortina Lotus u britanskom prvenstvu turističkih automobila, gdje je 1964. osvojio i naslov prvaka, a i u ostalim je disciplinama bio sjajan. Ipak, Jim Clark zauvijek ostaje povezan sa zelenim bolidima Lotus oblika cigare, kojima nezadrživo juri prema pobjedama na krivudavim, opasnim stazama poput Spa ili Solitude.
