Ford Escort I (1967. – 1974.), britansko-njemačka kompaktna limuzina suvremenog oblika i pouzdane, ali zastarjele koncepcije
Ford Escort, kompaktna limuzina dugačka 3978 mm, široka 1572 mm i visoka 1402 mm, razmjerno kratkog međuosnog razmaka, ali velikog prtljažnika (400 l) imala je klasičnu koncepciju – motor uzdužno sprijeda i pogon straga, preko krutog mosta na lisnatim oprugama. Bio je to “protuotrov” za Opel Kadett B i ubrzo postaje tržišni hit.
Osnovni Ford Escort 1.1 s 44 KS nije mogao juriti (22,4 s, 129 km/h), ali sportske su inačice harale pistama i relijima. Nakon što je u rujnu 1965. predstavljen kultni Opel Kadett B, Ford je ubrzano počeo pripremati svoju kompaktnu limuzinu. U Detroitu su zaključili da je europsko tržište po zahtjevima postalo dovoljno jedinstveno te da više nema smisla na njemu imati dvije potpuno odvojene podružnice, englesku i njemačku, s različitim paletama modela, koji su se na mnogim tržištima izravno borili za kupce.
Stoga su podružnice 1967. objedinjene u tvrtku Ford Europe, s jasnom zadaćom unifikacije programa. Prvi rezultati te težnje bili su kombi Ford Transit i automobil niže srednje klase (danas zvane ‘kompaktna’ ili C-segment) – Ford Escort. To je ime već korišteno 1950-ih kao oznaka bazne verzije britanskog modela Squire. Novi je Ford Escort potpuno razvijen u Engleskoj, sa zadaćom zamjene modela Anglia i uz korištenje njegovih mehaničkih komponenti.
Proizvodnja je startala 17. studenog 1967., u engleskom Hallewoodu. Već početkom veljače 1968. prvi su primjerci stigli na naše tržište. Interkomerc, tadašnji zastupnik slavne marke, brzo je reagirao i učinio ovaj danas legendarni automobil dostupnim tek nekoliko mjeseci nakon što se počeo prodavati na zapadno-europskom tržištu (tako se tada nazivalo).
Prvo je izašao dvovratni model, nekoliko mjeseci potom karavan, dok je limuzina s četiri vrata došla u gamu tek 1969. Njemački Ford ranije nije imao tako malen model u ponudi, tako da su za ovaj izgradili posebnu tvornicu u mjestu Saarlouis, otvorenu 1970., a raniji su modeli rađeni u belgijskom Genku.
Zanimljivo je da su isprva belgijski modeli imali drukčiji prednji ovjes, dvokružne, hidraulične kočnice i šire obruče kotača, razlikujući se od engleskih. Razlikovao se i uspjeh na tržištu: na Otoku je proizvedena, a i prodana većina od preko dva milijuna sklopljenih primjeraka, ondje su napravljene uspješne sportske inačice i automobil danas ima gotovo legendaran status.
Na kontinentu uspjeh je bio mnogo umjereniji, pogotovo su njemački kupci smatrali kako je skučen i nedovoljno rafiniran, te je ostao u sjeni modela Opel Kadett B, ali i modernijih konkurenata poput modela Fiat 128 i Renault 12.
Sklapan je i u Irskoj, Izraelu, Australiji, Novom Zelandu i na Tajvanu, kao pravi svjetski automobil. Nažalost, tehnološku inferiornost bilo je teško kamuflirati, osim pozivanjem na sportske uspjehe ‘nabrijanih’ inačica, koje su imale vrlo malo dodirnih točaka s iskustvom vožnje osnovnih modela.
Formula se ipak činila dostatno uspješnom da se Ford odluči još nekoliko godina produžiti život provjerenih mehaničkih rješenja redizajniranom, no suštinski vrlo sličnom drugom serijom. Duh prvog modela Ford Escort nastavio je živjeti u uspješnom nasljedniku Ford Focus, predstavljenom 1998., “Europskom automobilu 1999. godine”, no bez ponavljanja greške konzervativne konstrukcije.
Za to doba elegantni stražnji dio sa svjetlima i branikom kao u coupeu Ford Capri, skrivao je prtljažnik obujma blizu 400 litara. Bio je udoban, ali samo s dvije osobe nestabilan (zbog laganog ‘repa’).
Ford je osmislio koncept automobila čije osnovne inačice ozbiljno zagledavaju roditelji, djedovi i bake, dok klinci vruće krvi maštaju o sportskim izvedenicama, koje “jedu za doručak” mnogo skuplje i uglednije konkurente, a tog se recepta drži i danas.
Okrugla svjetla nalazimo na većini primjeraka, dok su pravokutna dolazila samo uz paket opreme Super, s tepisima i upaljačem. “Pseća kost” je među nadimcima Escorta zbog karakterističnog oblika prednje maske – priča se da su dizajneri bili inspirirani oblikom istrošenog sapuna s umivaonika.
Trokraki volan, stražnja svjetla, podvozje i brojni mehanički dijelovi bili su jednaki kao u 1968. predstavljenom coupeu Ford Capri, a preoptimističkih 180 km/h na brzinomjeru bilo je “šminka”.
Predstavljen potkraj ožujka 1968. pod nazivom Tournier, samo u inačici s troja vrata, karavan se dičio jačom spojkom, tvrđim stražnjim oprugama i kočnicama većeg promjera te, najvažnije, velikim tovarnim prostorom.
Zanimljivost ove kod nas slabo poznate inačice jest da se nastavila raditi i tijekom druge generacije modela Ford Escort, za koju nije razvijen poseban karavan.
Ford Escort, kao i Opel Kadett, napravljen je da bude ‘anti-Buba’, dakle trebao je biti jednostavne i jeftine izvedbe, koja osigurava dugovječnost i jednostavno održavanje. Dugačak 398 i širok 157 cm, uz međuosni razmak 240 cm bio je tada kompaktna klasa.
Imao je MacPherson sprijeda, ali ‘kamionski’ kruti most i arhaične lisnate opruge straga. Istu je osnovnu koncepciju, i mnoge zajedničke dijelove, imao i sportski Ford Capri. Klasična mehanika, s motorom uzdužno sprijeda i pogonom straga, bila je pouzdana i jednostavna za održavanje.
‘Kent’ motor’, s bregastim vratilom u bloku (OHV), ali poprečnim strujanjem u glavi (crossflow), bio je napredniji od Kadettovog. Najčešći model na našim cestama imao je 1098 ccm i 44 KS, dovoljno za 22,4 s do stotke i 129 km/h. Bolje je išao s 1298 ccm i 58 KS, pogotovo u verziji 1300 GT s 83 KS.
Sandučasti prtljažnik primao je 298 litara, što je tada bilo korektno. Trkaći je potencijal brzo uočen, pa je razvijena inačica Twin Cam s motorom modificiranim kod Lotusa, sklapana u Halewoodu. To je de facto bila zamjena za legendarni model Lotus Cortina, čija druga generacija nije uspijevala ponoviti uspjeh prve.
Twin Cam će zamijeniti RS1600 sa 16-ventilskim motorom Ford Escort Cosworth BDA , kakvog je kod nas vozio Goran Štrok, a kasnije stići i pitomiji Ford Escort RS2000 s modificiranim motorom Pinto. RS (Rally sport) modeli rađeni su u specijaliziranom odjelu tvrtke Ford – AVO u Aveleyu.
Uspjesi u utrkama turističkih automobila trajali su sve do razvoja trkaće inačice modela Ford Capri, coupe izvedenice kompaktne limuzine Escort, dok će na relijima model biti zamijenjen tek svojom sljedećom generacijom. Hannu Mikkola 1970. je osvojio prestižni reli od Londona do Ciudad de Mexica, a momčad Alana Manna dominirala britanskim prvenstvom turističkih automobila.
Trokraki volan, kao i mnogi drugi dijelovi i sklopovi, bili su isti kao u “sportskom” modelu Ford Capri, pa je brzinomjer bio graviran do ‘preoptimističnih’ 180 km/h. Pohvalno: kratka i precizna ručica mjenjača (‘klok-klok’). Danas na tržištu klasika za sportski se Ford Escort često plaća više nego za Jaguar ili Maserati iz istog razdoblja. Suludo!
Ford Escort je imao još nekoliko generacija, a u proizvodnom je programu ostao sve do 2000., kada je zamijenjen Focusom. Od predstavljanja treće 1980. prešli su na prednji pogon, no uvijek tehnički vrlo konzervativni, prava definicija pojma automobilske konfekcije.
Najčešći modeli na našim su ulicama primjerci pete i šeste generacije iz 1990-ih, no ni raniji primjerci nisu rijetki. Sportske inačice su sve do samog kraja priče o Escortu nastavile nizati uspjehe na relijima (još 28 WRC pobjeda), te su jedini kolekcionarski zanimljivi modeli.
