Teksašanin Jim Hall, uz Colina Chapmana i Gordona Murraya, jedan od najvećih, ako ne i najveći konstruktor trkaćih bolide, koji je unio revoluciju u aerodinamici i konstrukciji…
Teksašanin Jim Hall po svim je znalcima povijesti utrka među najvećim inovatorima među konstruktorima trkaćih automobile. Rame uz rame su mu Colin Chapman i Gordon Murray, no, oni koji znaju više nerijetko će vas ispraviti i reći kako su Hallova ramena ipak malo ispred.
Ne samo zbog njegove visine, koja je donekle limitirala vozačku karijeru (respektabilnu, no ne i iznimnu), nego zbog posve otvorenog uma i činjenice da je radio na području i u vremenu najveće kreativne slobode, u uzbudljivim utrkama sportskih prototipova 1960-ih.
– Kad bi nam god pala na um neka nova, naizgled revolucionarna konstrukcijska ideja…, prisjeća se Dan Gurney, čiji su doprinosi razvoju suvremenih trkaćih automobila također iznimni, …netko bi došao i rekao: – Ah da, to je Jim već probao. Chaparral je istražio sve puteve, mi smo kasnije samo dodavali detalje.
Jim Hall, rođen je 23. srpnja 1935. u teksaškom Abileneu. Vozeći utrke dospio je do Formule 1 (ponekad je osvajao bodove), no nije volio ni kišne utrke ni duga izbivanja iz Amerike, pa se odlučio u mnogo većoj mjeri koncentrirati na nastupe i serije na matičnom kontinentu.
S diplomom prestižnog Kalifornijskog tehničkog instituta u džepu Teksašanin nije mogao razumjeti zašto SAD, vodeća svjetska tehnološka sila, nije u stanju konkurirati Europljanima na specijaliziranom području automobilističkih utrka.
Naručio je svoj prvi lokalno izrađeni automobil, Chaparral 1, a potom se i sam posvetio konstrukciji. Tijekom svega nekoliko sezona bijeli su trkaći automobili s Rattlesnake Racewaya u Teksasu promijenili svijet utrka, zauvijek.
Hall je razmišljao logički: Ako neki oblici odižu automobil od zemlje vjerojatno ga neki drugi uza nju priljubljuju, hajde da to istražimo! Taj će koncept zauvijek promijeniti trkaće automobile i sport uopće.
Snaga i brzina odavno nisu bili upitni, no brzinu je bilo moguće ostvariti samo na ravnim dijelovima, a zavoji su voženi mnogo sporije no danas. Na tom je području prianjanja upravo Chaparral napravio najveći pomak u povijesti razvoja trkaćih automobila i ostavio nam te promjene u nasljeđe.
Početkom uporabe zračnog tunela za testiranje 1965. pojavila se i nova ideja, pomični aerodinamički dijelovi, podesivi spojleri. Prvi puta predstavljeni na modelu 2E u vidu gigantskog stražnjeg krila, koje ćemo kasnije naći i na klasičnom 2F, radili na vrlo jednostavnom principu promjene položaja, ovisno o tome je li automobil na ravnom dijelu ili je upravo zakočio pred zavoj, smanjujući ili povećavajući otpor zraka.
Inicijalni uspjesi i pobjede u nacionalnim američkim prvenstvima nisu bili replicirani na međunarodnom planu i u najjačim serijama sve je ostalo na pobjedi ili dvije tu i tamo, ponajviše zbog nepouzdanosti GM-ovih automatskih mjenjača, korištenih u utrkama!
Nakon što se povukao Phil Hill, prva zvijezda momčadi i bivši svjetski prvak u Formuli 1, počelo je i postupno odsklizavanje tima Chaparral na margine. Ne bez završnog udarca, doduše: model 2J iz 1970. bio je najradikalniji, najrevolucionarniji i najluđi od svih Chaparrala.
Kutija na kotačima poznata kao Sucker car (engl. Usisavač) bila je krajnja evolucija ideje o efektu prianjanja. Gotovo posve priljubljena uz pod, bez ikakvih vidljivih, ogromnih spojlera, ali zato s dva ventilatora straga, koji su usisavali zrak ispod automobila i uz dodatni ga potisak straga izbacivali van – da, tom će se konceptu kontroverzno, samo na jednu utrku, vratiti Gordon Murray krajem desetljeća.
