Simca 1000 je uglastom formom pružala pristojan komfor, 4-cilindraš snage 34 do 44 KS korektne performanse uz povoljnu potrošnju, koncepcija sve straga okretnost i dobra vozna svojstva na lošim podlogama, a najuzbudljivije bile su verzije Simca 1000 Rallye 1 (60 KS), Rallye 2 (82 KS) i Rallye 3 (102 KS)
Danas zaboravljena francuska tvrtka Simca (Société Industrielle de Mécanique et Carrosserie Automobile) 1960-ih i 1970-ih imala je značajnu ulogu na europskom tržištu. Osnovana je 1934., kao podružnica tvrtke Fiat te je s oznakama 5, 6 i 8 po licenci proizvodila modele Fiat 500 Topolino, 500 B i 508 C Balilla.
U II. svjetskom ratu je pod okupacijskom upravom izrađivala oružje te prijenosni mehanizam i podvozje za NSU Kettenrad, neobičan motocikl s gusjenicama Wehrmachta. Nakon rata prelazi u vlasništvo tvrtke Ford i 1951. proizvodi klasičnu limuzinu Aronde, a 1957. Ariane. Preokret nastaje 1961. kutijastom limuzinicom Simca 1000, po koncepciji sve straga. Bilo je to tada u trendu…
Okrugla svjetla i doplatne gume s bijelim obodom obilježja su modela iz 1960-ih. Spremnik goriva je straga, što je povećalo sigurnost i gepek sprijeda. Razvoj ovog simpatičnog modela, čestog i na našim cestama, počeo je 1958., kad je Chrysler od tvrtke Ford otkupio dionice.
Postoje i teorije kako je Fiat, koji je tada još surađivao sa Simcom, kao svojom ispostavom, Francuzima prepustio osnovnu koncepciju i dizajn nesuđenog nasljednika modela Fiat 600, nakon što je odlučeno da će se Fiat 850 ipak temeljiti na modelu Fiat 600, a neće biti potpuno nov.
Simca 1000 bila je pun pogodak, pa počinju uspješne godine za tvrtku Simca – 1967. je napravila kompaktnu kombi-limuzinu Simca 1100, s petorim vratima, poprečno postavljenim motorom i prednjim pogonom, sedam godina prije nego je stigao Volkswagen Golf I, a modeli Simca 1307/1308 i Simca Horizon osvajaju titule ‘Europskih automobila godine’ za 1976. i 1979.
Pamte se i modeli iz suradnje sa slasnom tvrtkom Matra – atraktivan coupe s tri sjedala u jednom redu Matra-Simca Bagheera (1973. – 1980.) i preteču onoga što danas nazivamo kompaktni SUV – Matra-Simca Rencho (1977. – 1979.), povišenu izvedbu modela Simca 1100. Nakon što je krajem 1970-ih Chrysler kolabirao, tvrtku Simca 1978. preuzima Peugeot, koji gasi brend i proizvodnju nastavlja do 1986. pod markom Talbot.
Trovolumenska forma i 12-colni kotači danas su nezamislivi u automobilu dugačkom 3785, širokom 1473 i visokom 1335 mm, međuosnog razmaka 2220 mm pružao je mjesta za pet putnika. No, treba se vratiti na početak 1960-ih, kad su mnogi sanjali o Fići, dugačkom 3,3 metra. Prema njemu Simca 1000 je djelovala poput ozbiljne obiteljske limuzine.
Simca 1000 je koncipirana je kad je većina europskih marki proizvodila aute s motorom i pogonom straga – Volkswagen Buba, Fiat Nuova 500, Fiat 600, NSU Prinz, Renault Dauphine… Prva je verzija stotku hvatala za 28 sekundi i postizala 116 km/h.
Fiat 600 je mogao potegnuti 100, pa se ubrzanje do stotke nije moglo izmjeriti. Volkswagen Buba je stotku hvatala za 32 sekunde. Simca 1000 je, za tadašnje pojmove, bila respektabilna obiteljska limuzina. Kod nas se tada nije smjelo ništa govoriti protiv političke strukture države, pa se nekontrolirano pljuvalo po svemu što je dolazilo s Istoka, a jednako tako glorificiralo sve sa Zapada.
Simca 1000, objektivno, nije bila kvalitetnija od osjetno jeftinije, a slično koncipirane Škode 1000 MB. Bila je ipak dorađenija i udobnija, imala je bolju elektriku, a najvažnije – dvije klase bolje gume – uglavnom Kleber, a ponekad i Michelin. Najviše zbog toga nitko nije govorio da je nestabilna poput Škode, s izrazitom tendencijom nekontroliranog zanošenja repa, premda je omjerom masa 35:65 bila lošija od Škode, a straga je ležala na jednakom oscilacijskom ovjesu.
No Škodin je ‘smrtni’ problem bio u ‘plastičnim’ gumama Barum. U Francuskoj (Poissy), Španjolskoj (Villaverde) i Maroku (Casablanca) proizvedeno je ukupno čak 1.949.407 primjeraka modela Simca1000. Unutrašnjost je bila neočekivano prostrana, ali funkcionalnost je smanjivao prtljažnik pod prednjom haubom od samo 195 litara.
Razlog: za razliku od slično konstruiranih Renault Dauphine iz 1956. i Renault 8 iz 1962., s rezervnim kotačem pričvršćenim ispod prednje podnice, bio je ugrađen uspravno u prtljažniku, odmah iza branika. Simca 1000 je bila okretna i ugodna za voziti, poput većine francuskih automobila, a najveća joj je vrlina bio potpuno novi motor serije Poissy.
Jedan od najuspješnijih francuskih motora novijeg doba, koji se proizvodio od 1961. do 1991., sa 777, 844, 944, 1118, 1204, 1294, 1442 i 1592 ccm čije su izvedenice pokretale sve gore navedene modele, uključujući Peugeot 309, od 1985. do 1989. Premijerno je ugrađen u 1000 Coupe iz 1961., kojeg je dizajnirao Bertone. Imao je pet ležajeva radilice i aluminijsku glavu s poprečnom izmjenom medija, što je poboljšalo performanse i smanjilo potrošnju.
Bregasto je vratilo bilo u bloku, ali povišeno, pa su podizači ventila bili razmjerno kratki te se motor vrtio i iznad 6000/min. Razvijao je 52 KS, ali je za običan model 1000 prigušen na 34 KS. U sljedećih je deset godina pojačan na 36, 38, 40, 42 i na kraju na 44 KS, što mu je osiguravalo već pristojne performanse – brzinu od 133 km/h i ubrzanje do stotke za 22 sekunde.
Simca 1000 kod nas nije bila jeftina – stajala je dvostruko više nego Zastava 750 (Fićo) i otprilike kao Zastava 1300 (Tristać). Bila je ipak dostupna i većina je vlasnika bila vrlo zadovoljna. Na francuskom se tržištu nudila i kao Simca 4CV, odnosno Sim’4 u verzijama s 844 i 777 cm, zbog nižih davanja, obje s 31 KS.
Na američkom se tržištu prodavao model 1118, s 3-stupanjskim automatskim mjenjačem Ferodo. Uglasta stražnja i povećana prednja svjetla, dorađena maska i bočne lajsne stigli su s redizajnom iz 1971. Tada je temeljito obnovljena unutrašnjost, a snaga motora obujma 944 ccm povećana je s 42 na 44 KS. Pritom je stupanj kompresije povišen na 9,4, što je potrošnju goriva smanjilo za više od litru na 100 km.
Posljednji je redizajn napravljen 1977., kad je uz velike pravokutne farove i osvježenu unutrašnjost dobila oznaku 1005, odnosno 1006 s motorom od 1118 ccm. Proizvodnja je ugašena 1978., nažalost bez izravnog nasljednika. Sportske inačice Rally 1, Rally 2 i Rally 3 bile su male jurilice, a neke su korištene u brdskim utrkama kod nas do početka 2000-ih
Malo je poznato da je Simca, u slično doba kad i Fiat, surađivala s tunerom Abarth. Od 1964. do 1966. napravljeni su modeli Simca-Abarth 1150 s 1137 ccm i 55 KS, 1150 S s 58 KS i 1150 SS sa 65 KS. Model S imao je prednje diskove, a SS šest stupnjeva prijenosa! Na toj je osnovi 1970. napravljen model 1000 Rallye, s motorom obujma povećanog na 1118 ccm i snage na 53 KS.
Bilo je to dovoljno za brzinu od 150 km/h. Iz njega je početkom 1972. izveden prvi tržišno uspjeli sportski model na bazi Simca 1000 Rallye 1. Povećanjem provrta na 76,7, a hoda na 70 mm obujam motora je narastao na 1294 ccm, a snaga na 60 KS, što je omogućavalo 155 km/h.
Prepoznatljiv su znak bile crne trake na boku i crna hauba. Dobre ocjene modela Simca 1000 Rallye 1 motivirale su francuske stručnjake da već u rujnu 1972. predstave Simca 1000 Rallye 2. Motor serije Typ 315, koji je s 944 već povećan na 1118, pa u Rallye 1 na 1294 ccm i 60 KS, u Rallye 2 je nabrijan na 82 KS.
Ugrađen je dvostruki rasplinjač Solex, a najveća je dorada prebacivanje hladnjaka iz stražnjeg dijela automobila u prednji. Jednim su udarcem ubijene dvije muhe. Poboljšano je hlađenje, što je omogućilo veće opterećenje motora te poboljšan balans automobila (raspored masa sprijeda i straga).
Brzina je porasla na 162 km/h. Snaga je 1976. povećana na 86 KS, a brzina na 165 km/h. Bila je to dobra osnova za trkače-početnike, jer se mogao naručiti tvornički kit za 110 KS. Krajem 1977. predstavljen je model Rallye 3, koji se s prednje strane razlikovao velikim pravokutnim farovima, obilježjem posljednjeg redizajna osnovnog modela, oznake Simca 1005.
Povećanjem kompresijskog omjera na 10:1, ugradnjom dva dvostruka rasplinjača Weber, ‘oštrijeg’ bregastog vratila i otvorenijeg ispuha, motor je pojačan na već respektabilnih 103 KS pri 6200/min. Vrtio se do 7500/min! To je brzinu podiglo na 183 km/h, uz ubrzanje do stotke za, tada sportskih, 10,3 sekunde.
Imao je gume 165/70 R 13 sprijeda, 175/70 R 13 straga i ojačane prednje disk kočnice te je pri 100 km mogao stati u 62 metra. Danas je standard manje od 40. Serijski se opremao prednjim spojlerom, a uz doplatu i stražnjim.
Zadržala se u proizvodnji do 1978., kao, uz legendarni model Volkswagen Buba, posljednji europski automobil s motorom straga, a proizvedeno ih je ukupno 1.949.407.
